Sasvim je svejedno da li sam bilmeza sreo u banci, u prodavnici, da li sam ga gledao na tribini vladajuće stranke ili čitao o njemu u dnevnim novinama; kad naletim na glupaka toliko se iznerviram, da mi pritisak skoči na 220 sa 160.
Zavladala je velika panika diljem Srbije, prekodrinske srpskije Srbije, severne Crne Gore i cele dijaspore, ne toliko što je sve bolji Marej prišao nikad bliže Đokoviću na atp listi koliko zbog toga što se najsrpskji Srbin otkad je vremena i Srpstva drznuo da sa junačkog vrata skine sveti hilandarski križ i stavi talisman od ametist.
Ponedeljak je uveče, oko osam, sedne tako prosečan Srbin pred televizor s "ugrađenom" nacionalnom frekvencijom da gleda nešto pametno, neki film, neku seriju, možda fudbal, kad ono na ekranu piše: “Konferencija za štampu”.
Pravili su je golim rukama burgijajući tunele, sve pod tifusom za Svjetsku banku. Da, dobro ste pročitali. Jer, poslije 70 godina Svjetska banka, glavni narko diler monetarnog sistema narkomana zvanog Bosna i Hercegovina, odlučila je da nije rentabilno prevoziti putnike vozom?!
Uskliknuo bi zato, bez svake sumnje profeta srednjevjekovlja muslimanskog Mustafa Busuladžić-Subnallah-Slava Allahu i neumitno pomislio, kako je baš božjom promišlju pobijedio fašizam zajedno sa NDH, sa Silama osovine i kako su svi zajedno kolektivno jebali majku "ljevičarima i crvenoj liliputanskoj bandi".
Provjerite da li se posljednjih dana u kući porodice Vučić vršilo veliko jesenje spremanje, pa roditelji u skroviti šumarak izbacili stari "Obodinov" frižider, šivaću mašinu "Minerva", dječije igračke tipa "Zolja", M-62.. što su mu donijeli kumovi Voja i Toma na dan kada je postao punoljetan
Takva je ljudskopravaška klima u visokome domu hrvatskoga parlamentarizma okuražila poslovično senzibilne borce za ljudska prava iz redova hrvatskih helsinških odbornika da se na društvenim mrežama počnu sprdati s Lekovićem i s »bezazlenom« intervencijom na kotačima njegova automobila koja je predsjednika HND-a umalo stajala glave. Potom su se i aktivisti za ljudska prava nerođenih osjetili pozvanima da se oglase onako kako im nalaže kršćanska savjest, uključujući i najmarkantniju pojavu iz tog humanističkog sektora, koja je na trenutak zaboravila da je i Saša Leković nekoć bio fetus, pa je – u obranu nečijega prava da ga liši života kad se već, eto, rodio – ispisala evo ovo: