Devedesetih smo se borili – uvjetno kazano – za normalno, civilno društvo. Gađali smo centre moći koji su bili vidljivi. Danas kapital gubi lice i polako se atomizira u neke manje i nevidljivije hobotnice. Nije da mi srce ne zaigra kad negdje na papiru ugledam svoj tekst, ali nemam više taj odnos prema novinama koji sam nekad imao. Znam da obično iza njih stoji neki koncern koji ih štampa da bi očuvao kontrolu nad određenim segmentom društva
Ne tako davno, 15. jula ove godine, jedan čovjek, ili bolje rečeno institucija, obraćao se prisutnima sa govornice u Narodnoj skupštini Republike Srpske, tumačeći političke termine i životne situacije.
Dokle seže ludilo ludih naroda? Kome privatizirate ono što vam nije bilo ni ćaćino, ni dedino, ni Titino, ni Tuđmanovo, nego naše? Ljubuško, heregovačko, bosansko-heregovačko, ljudsko?
Moj dida sa Šolte je došao kod likara na pregled. On je sidijo u ambulanti kod doktorice Kuzmanić. Doktorica Kuzmanić je didi rekla: „Znači, imate problema sa stolicom?“ Dida je rekao: „Ogromnih! Za nevirovat!“
Ovaj kolumnista i sociolog je rođeni Novosađanin. Tu je i odrastao (iako ne i naročito porastao), kao i mahom provodio svoje vreme na planeti, sve do ove nekako isusovske 33. godine života.
Vjerujemo da bi grad trebao biti na čelu ovakvih stvari. Zato smo preko 100 hiljada statičnih mašina za prodavanje karata za javni prevoz zamijenili sa preko 600 000 mobilnih uređaja, koje svako može nositi u svom džepu.
Na stotine besposlenih budalica, ovaj vikend, nosiće u jednoj balkanskoj vukojebini Donaldove i majice Hilari Klinton, iz jednog jedinog razloga-UZ KLINAC ONIM DRUGIM.