Kolumne

Svi smo poodavno više ili manje broj. Broj lične karte, broj žiro računa, broj pantalona, broj partnera, broj registarske oznake, broj čekača u nekoj instituciji…

Pošto podržavam pozitivne i progresivne (pardon, napredne) ideje, predlažem da ne treba da staneš s ćirilićnim Zimzogradom, već treba i Freš Vejv ubuduće pisati isključivo ćirilicom. Zapravo, to je engleski naziv, treba ga promijeniti. Neka se zove „Svježi talas“. Nije li to u skladu s tvojim autorskim tekstom „Srbi, pričate li srpski?“ u kome se zdušno boriš protiv upotrebe engleskih riječi u našem lijepom jeziku?

Naravno onda da je i one prosinačke noći, kad je Igor Mikola vozio Aleksandru Zec i njenu majku u smrt, sasvim slučajno na mjestu suvozača bila Igorova djevojka Snježana. I naravno da je te ponoći, dok je Aleksandrine ubojice vodila da im pokaže smetlište na kojemu će joj iskopati grob, Snježana sasvim slučajno bila - trudna.

Dragi moj prijatelju, siguran sam da te nitko od ljudi koji te napadaju u zadnje vrijeme ne poznaje osobno

Izvještavanje o Siriji pretvorilo se u ogroman projekat protiv suštine i smisla tradicionalnog novinarstva.

Bosnu i Hercegovinu čekaju predsjednički izbori 2018. Još je suviše rano projektovati se u kampanju. Naprotiv, uopšte nije kasno za buđenje i započinjanje nove vrste političkog aktivizma koji bi nadrastao duele poput onog izmedju SNSD i SZP ili SDA i SDP-a. U vremenima jačanja nacionalnog ekstremizma u Evropi, istovremeno niču neki novi progresivni pokreti o kojima manje čujemo u medijima. Evo jednog primjera iz Francuske.

Kad je nedavno predsjednica Kolinda zabunom ili “zabunom” hrvatskoj dječici uvalila u poklon paketiće srpske čokoladice, pa se zatim ispričala, pa još dodala “kako se to više nikad neće ponoviti”, normalan čovjek je pomislio kako je naša predsjednica glupača. Srpske čokoladice dizati na nivo simbola hrvatsko-srpskog neuništivog neprijateljstva može samo osoba kojoj nisu baš svi na broju.

Bila je nedilja ujutro. Mama i tata su u pižamama sidili za stolom u kužini i pili su kavicu. Onda sam malo poslje ja u pižami isto dogibao u kužinu. Mama je meni stavila na stol ćikaru sa kakaom. Tata je mene pitao: „Šta je, malac? Šta si tako tunjav?“ Ja sam rekao: „Ma ništa! Grubo san sanja!“ Mama je pitala: „Šta si sanja, mišu?“ Ja sam rekao: „Ma ništa! Sanja san da me neka teta cilu noć mučila!“ Tata je rekao: „Na bava kua? A kako te mučila? Nemoj mi samo reć da te dirala po…“ Ja sam rekao: „Na silu me šopala sa čokoladom!“

Prije Rade Šerbedžije, kako vidite, to bi jednostavno pitanje – tko je 1991. bio agresor, a tko žrtva – valjalo postaviti Tuđmanovim državnim odvjetnicima i ministrima pravosuđa, ali i kompletnom trenutačnom sastavu Ustavnog suda Republike Hrvatske.