Kolumne

Čini se da ljudi u Bosni i Hercegovini imaju beskrajno puno vremena, života i snage jer su spremni da sve to podrede glupostima. Dok se mediji i dio javnosti bave 9. januarom, koalicijama, i drugim političkim igrarijama i besmislicama, svijet oko nas se raspada.

Kolinda Grabar-Kitarović dvadeset se godina kasnije gura među turiste - strpljivo čekajući da se onaj autobus penzionera iz Koreje sa selfie-štapovima izreda kraj ograde - kako bi s Bijelom kućom u pozadini dala izjavu za HTV i objasnila gdje je uopće bila sve ove dane.

Ko će tebe Emire shvatiti da pričaš u metafori? Dok ti našem čovjeku objasniš šta je metafora, ode u rodni kraj i ti i pola Balkana.

To je on cvrkutao na proslavi Dana Republike Srpske: „RS je postavljena na kostima svetih mučenika, a sve što je postavljeno na krvi za ime Božje, to je vječno i neprolazno.“

I uopšte, atmosfera trijumfalnog kurčenja i ćeranja inata bez mnogo pokrića obeležila je gotovo na isti način - ponajviše nalik seoskoj priredbi - i ovo obeležavanje godišnjice RS

Prije četrdesetak godina, kad smo mi imali četrnaest, predsjednik države je bila ozbiljna stvar: tri dana se Bijela kuća uređivala i usisavala, prala su se stakla i kosio travnjak, a Mister President pred ogledalom u kupatilu satima je vježbao pozdravni govor, učeći na onom kvrgavom europskom jeziku reći „dobrodošli“.

Ali koliko to danas zaista ima značaja? To što kul i pristojni ljudi ne podržavaju Trumpa ili Faragea njihova baza ne vidi kao pokazatelj filistarstva ovih kandidata, već kao potvrdu da su oni istinski predvodnici pobune protiv elita

Evolucijska pesma Tomislava Nikolića sa svečane akademije u Banja Luci o ljudskom napretku, zmiji i drvetu.

U BiH se svatko trudi da svoje strasti nametne drugome. Svako eventualno usaglašavanje je postalo opasno pa nema čak više ni slaganja da se ne slažemo