U zemlji bez logike, gdje će ratovati jedan, a Bog i stranci će mu braniti, posve je normalno da slijepa lica sijeku drva u šumi. Ovdje ne da je zaspala logika, ovdje je realnost protjerala satiru i sarkazam, silovala logiku i nametnula nam ludilo kao univerzalno životno načelo.
Anđelina Džoli, glumica, rediteljka i veliki borac za prava ljudi, objavila je kolumnu u "The New York Times"-u u kojoj ukazuje na probleme koje Trampova promena politike prema izbjeglicama može da napravi u cijelom svijetu.
Šta ako Tramp baci atomsku bombu na Keln misleći da je u Meksiku ili Kini, jer su tamo nekad neki ne-belci hvatali žene za već nešto a bez njegovog učešća? Šta ako milioni Evropljana pohrle prema Jugu i Istoku
Isti brzi prelaz iz nezamislivog u normalno koji primećujemo u reakciji liberalnog dela američke javnosti na Trumpovu pobedu, postoji i u odnosu nosilaca moći prema raznovrsnim ekološkim pretnjama.
Socijalni radnici moraju biti nositelji promjena! Za to su školovani. Ne da ćute i trpe. Kao socijalni radnik, vjerujem da moramo biti dio tog procesa i vjerujem da se naši glasovi moraju čuti. Ne samo za nas same, članove naših porodica i naše prijatelje, nego i za one kojima svakodnevno pomažemo i sa kojima radimo.
Nema od tada zdravijih ljudi od Sarajlija, rekao bi tako bolesnik namjernik u koševskoj bolnici, gledajući kako se po univerzitetskom Kliničkom centru vrzmaju samo čili i zdravi.