Tehnički gledano, bijeda iz javnih kuhinja, plaća bijedi pod predizbornim šatorima svaki zalogaj i svaki gutljaj i svaki humanitarni paketić. Plaća i plaćaće.
Da, ovih dana izložen sam pravoj orkestriranoj hajci od dijela medija koji se u javnosti doživljaju kao glasila vladajuće stranke na čijem čelu je Bakir Izetbegović.
Ali, koliko god volim zemlju u kojoj sam odrastao, nerviraju me neke stvari u njoj. Boli me duša kad shvatim koliko normalno bismo mogli živjeti, a ne daju nam. Što je nekolicina svojim razmišljanjem uspjela da istjera stotine hiljada ljudi iz zemlje, koji su na kraju digli ruke od svega. Boli me i kad vidim kako svi oko nas napreduju, grade, imaju neki pomak, a kod nas se godinama vrti ista priča.
Pokojni Željko Maganjić, fotoreporter Slobodne Dalmacije, teško ćete ga znati, odavno on nije među nama, gostujući jednom u nekoj emisiji o astrologiji prostodušno je priznao da on u te ovnove, vage, blizance, strijelce u podznaku i štatijaznam, ništa on u to, brate, ne vjeruje.
„Lolu nisu odnili ustaški propaliteti!“ Mama je rekla: „Kako nisu, čoviče božji? Pa nema ga na spomeniku!“ Dida je još više se nagnijo i rekao je: „Sam je otiša!“
“Ko smo mi?” “Ko to ‘mi’?”, zbunio se otac. “Mi, naša porodica”, odgovorio sin sveudilj žvaćući klepe. “Ti, mama, ja, šta smo mi?” “Ne kontam, kako to misliš, drago dijete?”, upitala ga onda majka, a mališan pojasnio: “Jesmo li mi Bošnjaci ili Hrvati, ili Jevreji… šta smo?” “Mi smo, sine, Srbi”, odgovorio mu onda otac, a mali se lupio po čelu: “Jooj, samo to ne!”