Težak je život takozvanih nacionalnih identiteta (NI) na Balkanu. Kao da su rođeni da bi patili i stradali. Od 80-ih godina 20. veka ne prestaju lamenti nad njihovom zlehudom sudbinom.
Ništa nije moglo da me pripremi za prvi susret s njom u SKC-u, na osnivačkoj skupštini Evropskog pokreta. Imala je dugu hipi haljinu i dovikivala nešto s mesta.
Koliko znam, ovdje na Balkanu, sve je počelo sloganom tadašnjih nacionalista s početka devedesetih: „Naš cilj je da dostignemo svoju prošlost!“ Rečeno, učinjeno.
U svoje ime, ali i u ime zemlje koju predstavlja, Đoković je naumio pomoći. I sve to bez ikakve materijalne koristi za sebe. Trošio je novac, vlastito vrijeme i energiju na nešto što mu je, barem iz njegove perspektive, moglo donijeti samo ljubav.
Nevolja je, međutim, što nas uništava jeftiniji, ali daleko lošiji, uvozni koronavirus, onaj koji još nije oslabio, promenio se u nešto bolje, čovečnije, a dolazi obično, treba li uopće napominjati, iz Srbije i Bosne i Hercegovine
Đoković, najbolji tenisač na svijetu, i ekipa imali su krasan plan. Organizirati susret velikih tenisača i pomoći ljudima na ovim prostorima da zaborave čemerne koronarne dane.
Stoga pravo pitanje nije koliko je ostalo od titoizma u ovdašnjim partijama nasljednicama SKJ, nego koliko je ostalo socijalizma? Tu je odgovor čak i porazniji, budući da od toga nije ostalo ništa.
I ne znam zašto ali pada mi na pamet samo jedno, kada je onomad Dodik pozvao štrajkače glađu iz Željeznica na rakiju, da ih počasti pred kamerama, među njima i Čedu Kneževića kome je to bio 12 dan štrajka.