Posljednjih mjesec dana na djelu je sveopća medijska mobilizacija u ime predstojećih blagdana. Estradne zvijezde nam otkrivaju tajnu mirnog Božića i daju recepte za sreću, popularni novinski psiholozi nude savjete za doček sigurnijeg Božića i izbjegavanja neželjenih frustracija, sandučići za poštu su više nego inače zatrpani božićnim anesteticima crveno-zelenog dizajna. Proizvedena je kolektivna strepnja i ponuđena su rješenja za preživljavanje.
I dok ga jedni obožavaju gotovo do idolopoklonstva (prema svim istraživanjima u Republici Srpskoj takvih je preko 70 odsto stanovništva), za druge je on bahat, temperamentan, povremeno „iritira“ međunarodnu zajednicu i nesrpske narode u BiH. Svi se, međutim, slažu s time da je on autentični lider izabran voljom naroda i kao takvog ga treba poštovati.
Kada je u pitanju rat u bivšoj Jugoslaviji postavlja se pitanje kolika je odgovornost novinara i da li se one može dovesti na isti nivo kao i kod onih ljudi koji su direktno učestvovali u zločinima?
Sarajevski fuk-ulet, mrtvi let Abdurahmana M, vlačna natezanja, vozna navlačenja, Zdravko Grebo i fuck the moral, za šta smo se borili, Onaj Čije Se Ime Ne Spominje a nije Kinez, Patrijarh, Kardinal, Reis, brojno poklapanje, auto-privatizacija, Neprijatelj, Selmo Cikotić i molioci, Amira Maltenetratorka i još puno toga što i nije tako malo.
Trista čuda u ovoj epizodi! Tramvaj koji govori, okrugli sto na čoškove, lebdeći gradonačelnik, Ginisovi rekordi, deda trči stadionom, šega, šora, mačovanje... Ima i sporta, u zdravom tijelu zdrav duh. Ima još svašta nešto, samo se sad ne mogu sjetit.
Od svih kritičara najveći je, najgenijalniji i najnepogrešiviji – vreme, kaže jedan aforizam. Ti kritičari, frustrirani marginalci, domaći izdajnici, strani plaćenici i sve ono čime su počašćeni od Mile nam vlasti, slušali su začuđeno koncert zvižduka na koncertu No smoking Orchestra u Banjoj Luci kad se On pojavio na sceni.
Postoji jedna generacija ljudi kojima je u djetinjstvu sve bilo manje – više jasno. Moja, recimo. Znali smo to, iz stripova, sa požutjelih stranica „Laso“ romana, iz ratnih bajki za veliku i malu djecu koje su zvali „partizanski filmovi“. Znali smo to i iz brižno odabranih stranih filmova u kojima se vidjelo koliko je taj mrski kapitalizam zao i bezdušan. Sumnju u dobro kao dobro i zlo kao zlo unosio bi tek poneki samurajski film.
Zemlja traži krivce, krivci traže zemlju. Kao kad lik traži pisca a ne obratno, kao Bog zapovijeda. Ljudi izjednačeni tek u bijedi, ravnopravni samo u vlasti i u bogatstvu stečenom na najčudnije i namaglovitije načine. Munib i Miodrag, ujedinjeni u sticanju para, skupa i na sudu, bratski jamljali, oba za se i u svoj džep. Ćiro uzimao ponajviše, baraž ga zaustavio. Teško da će iko od njih u zatvor, u zatvor idu oni koji kradu staro željezo. O Radovanu, Jevrejima, Aliji, Slobi, Franji, sadaci, nafaci i ostalom, čitajte u sedmičnom pregledu nedjelje, hefte i tjedna.
U nacističkoj Njemačkoj su za vrijeme Drugog svjetskog rata postojali koncentracioni logori. U logorima su u plinskim komorama spaljivani ljudi. Iz dimnjaka je izlazio pepeo, ljudski, masan i lijepljiv. Gebelsova propagandna mašinerija ubjedila je svoj narod da je pepeo i dim čudnog mirisa dim iz pekara, gdje logoraši, pripadnici nižih ljudskih rasa, prave hljeb za njemačke vojnike na frontovima širom svijeta.