Ne znam čemu tolika galama oko rezultata predsjedničkih izbora u Hrvatskoj, kad je to - kako čitam u izvještaju Državnog izbornog povjerenstva - samo jedna od pedesetak država u kojima su Hrvati prošle nedjelje birali predsjednika.
Autor tvrdi da civilno društvo u BiH, uspostavljeno u procesu opće demokratizacije bh. društva, „pati“ od NVO institucionalizacije i ostaje u sferi pomoći, te se ne uspijeva artikulirati kao polje udruživanja raznih segmenata populacije radi političkog djelovanja u stvarima od zajedničkog interesa. Uvod
Devetogodišnjaci su najveći nihilisti. “Čemu sve to”, odgovorio mi je jedan od njih kada sam mu rekla da je vreme da uradi domaći. “Dok ja porastem, polovi će se otopiti i svi ćemo se udaviti.”
Izjava Milorada Dodika da je granatiranje tuzlanske Kapije 1992. godine, u kojemu je poginulo više od sedamdesetoro mladih ljudi i djece, bilo inscenirano od bošnjačke vojske, te da su "navodne žrtve" bile dovezene iz kampa za obuku u Živinicama - gdje je beskrupulozna Armija BiH uvježbavala valjda tuzlansku djecu i djevojčice za specijalne operacije - nije vrijedna niti zajebavanja. I to ne samo iz pijeteta prema sedamdeset mladih života.
Posljednjih mjesec dana na djelu je sveopća medijska mobilizacija u ime predstojećih blagdana. Estradne zvijezde nam otkrivaju tajnu mirnog Božića i daju recepte za sreću, popularni novinski psiholozi nude savjete za doček sigurnijeg Božića i izbjegavanja neželjenih frustracija, sandučići za poštu su više nego inače zatrpani božićnim anesteticima crveno-zelenog dizajna. Proizvedena je kolektivna strepnja i ponuđena su rješenja za preživljavanje.
I dok ga jedni obožavaju gotovo do idolopoklonstva (prema svim istraživanjima u Republici Srpskoj takvih je preko 70 odsto stanovništva), za druge je on bahat, temperamentan, povremeno „iritira“ međunarodnu zajednicu i nesrpske narode u BiH. Svi se, međutim, slažu s time da je on autentični lider izabran voljom naroda i kao takvog ga treba poštovati.
Kada je u pitanju rat u bivšoj Jugoslaviji postavlja se pitanje kolika je odgovornost novinara i da li se one može dovesti na isti nivo kao i kod onih ljudi koji su direktno učestvovali u zločinima?
Sarajevski fuk-ulet, mrtvi let Abdurahmana M, vlačna natezanja, vozna navlačenja, Zdravko Grebo i fuck the moral, za šta smo se borili, Onaj Čije Se Ime Ne Spominje a nije Kinez, Patrijarh, Kardinal, Reis, brojno poklapanje, auto-privatizacija, Neprijatelj, Selmo Cikotić i molioci, Amira Maltenetratorka i još puno toga što i nije tako malo.
Zemlja traži krivce, krivci traže zemlju. Kao kad lik traži pisca a ne obratno, kao Bog zapovijeda. Ljudi izjednačeni tek u bijedi, ravnopravni samo u vlasti i u bogatstvu stečenom na najčudnije i namaglovitije načine. Munib i Miodrag, ujedinjeni u sticanju para, skupa i na sudu, bratski jamljali, oba za se i u svoj džep. Ćiro uzimao ponajviše, baraž ga zaustavio. Teško da će iko od njih u zatvor, u zatvor idu oni koji kradu staro željezo. O Radovanu, Jevrejima, Aliji, Slobi, Franji, sadaci, nafaci i ostalom, čitajte u sedmičnom pregledu nedjelje, hefte i tjedna.