Usred utakmice mladi je nogometaš sjeo na travnjak i, potpuno slomljen, zaplakao. Sa svakom njegovom suzom divljačka dreka s tribina stadiona u Puli se pojačavala, a navijači Dinama, pristigli iz proevropskog glavnog grada Hrvatske, egzaltirano su i sve jače imitirali majmune.
Svake godine, u ''boljem entitetu BiH'', postoji dan kada se vladajuća elita krene brinuti za status ratnih veterana i invalida i porodica poginulih boraca - to je 14. februar, ''Dan Boraca RS''.
Nacionalisti, koji predstavljaju konstitutivne narode, žele i očekuju nacionalne predmete, ne građanske. Oni žele da deca izađu iz labave obrazovne mašine naučena da misle o sebi samo u granicama svog etniciteta. Njihova individualnost je pretpostavljena – politički, legalno, epistemološki – nacionalnom. Malo je prostora za “ja”, samo za “mi”. Ono što “mi” očekujemo od obrazovanja jeste neupitno, besprekorno, očigledno “nama” i, posledično, “njima”. Unutrašnja svrha bosansko-hercegovačkog obrazovanja, njegovo pravo značenje, oličeno u nacionalnoj grupi predmeta, nije toliko poslušnost koliko njegova epistemološka čvrstina.
Drukčiji je problem na stvari, i to moj novozagrebački susjed i drug zna, ali pretpostavljam da mu je teško o tome da govori, a ko zna ima li onih koji bi ga danas htjeli slušati i razumjeti.
Šta ima meni, molim te, da bude teško za Kosovo? Pa za koga da radim, da živim, da se borim, sem za Kosovo koje je odvajkada bilo srpsko, kroz celu istoriju?!
A Bosna i Hercegovina zorno pokazala kako i u ratu i u nogometu gubi autogolovima, nakon devedesete minute, devedeset pete godine, čega li već, po isteku dakle regularnog vremena, u saudijskoj nadoknadi.