Ko se danas usuđuje da štrajkuje, kada je i samo redovno radno mesto privilegija? To nisu bedno plaćeni radnici u (preostaloj) tekstilnoj industriji itd, već oni povlašćeni radnici koji imaju zagarantovana radna mesta (prosvetari, radnici gradskog prevoza, policija). U tom svetlu treba posmatrati i talas studentskih protesta: njihova glavna motivacija je verovatno strah da im visoka stručna sprema više neće garantovati višak zarade kasnije u životu.
Da u Bosni, naime, ima nekog reda, da nije puške i eksploziv unio Božidar Stanišljević nego Mevlid Jašarević, ili barem neki Jašari, već bi Milorad Dodik pozivao hrišćansku Europu u pomoć, srpski i srpskijanski mediji saznali bi sve o prijateljima i obitelji teroriste do devetog koljena, svaki dan bismo pratili uzbudljivu potragu za kampovima OVK i Al-Qaide po vrletima Mahnjače, a Kusturica bi po scenariju Miroslava Lazanskog snimao politički triler "Na bini balija". Ovako, o čemu bi bio film? Što pisati? Koga hapsiti?
Hajde da lepo razdvojimo stvari koje nemaju baš puno veze. S jedne strane grendmadrs, a sa druge frogs. Jedno je davati podršku Sretenu Ugričiću, čija smena je svinjarija srpske političke vrhuške, drugo je boriti se za pravo na slobodu govora i kritikovati hajke i pozive na linč kao metod obračuna sa političkim neistomišljenicima, a nešto sasvim treće misliti da je Nikolaidisov tekst zaista ok, i da je dostojan odbrane.
U Marasovićevoj glavi je – mogao to Kerum istrpjeti ili ne – sve u savršenom redu, baš kao i na njoj. Jer ta glava dosljedno služi tome da se na njoj drži kapa. I da se ta kapa nosi u znak štovanja Ante Pavelića i svega čime je prodavač Dalmacije zadužio svoj narod, ali i zato da bi se imalo što skinuti pred Miloradom Dodikom u kojemu HDZ-ovci vide spasitelja hrvatstva u Bosni i Hercegovini
Vlada pod premijerom Viktorom Orbánom nastoji predstaviti raspravu između sebe i međunarodnih partnera Mađarske EU i MMF-a kao borbu između hrabrog i demokratski legitimnog Davida (tj. samog Viktora Orbána) i mnoštva zlokobnih, nezakonito nametljivih Golijata.
Sedmog januara ove godine, na Božić po julijanskom kalendaru, splitskim je pravoslavcima praznik čestitao čak i notorni gradonačelnik Željko Kerum. Samo dvadesetak dana kasnije, na Svetog Savu, ti su isti ljudi dobili drugu vrstu "čestitke"
Juče je tema bila kafanska filozofija. Danas ćemo o srpskoj logici, sa osvrtom na odgovarajuću istoriju. To dvoje, inače, stoji u tešnjoj vezi nego što se na prvi pogled čini.
Ekologija je nauka o očuvanju prirode. Kao takva, korektiv je ekonomije, nauke o tome kako sa što manje troškova upotrijebiti proizvodne činioce, dakle i kako što jeftinije iskoristiti prirodu, prirodne izvore. No ni ekonomija ni ekologija ne pitaju se što je priroda; naime, priroda kao priroda, ne samo priroda kao predmet iskorištavanja ili očuvanja. Zato se od osamdesetih godina prošlog vijeka, kod niza teoretičara, od Félixa Guattarija preko Arnea Naessa do Wolfganga Schirmachera, oblikuje posebno učenje o prirodi kao prirodi, ekozofija. Pri tome je Schirmacherov doprinos ekozofiji filozofski zacijelo najinstruktivniji.