Kako da mu kažem da mi je malo neprijatno zbog togašto je sve tako čisto i uredno?! Zato sam ovako formulisao svoje zapažanje: „Izgleda da kod vas u Sloveniji, bez obzira na sve individualne, političke i kulturološke razlike među ljudima, postoji opšti konsenzus da se živi dobro.”
Da li je Parada ponosa "visoko rizična manifestacija"? Bez sumnje – jeste. Baš kao i velike fudbalske utakmice, i politički mitinzi izvesnih stranaka i organizacija, i razni birfestovi i slične drndiguzne mamipare (kao što smo upravo videli na prilično košmaran način), pa ipak niko ne pokušava da ukine fudbal, politiku ili muziku u ovoj zemlji. Nema razloga da sa famoznom Paradom ponosa bude išta drugačije.
Vješt mešetar spakovaće tragičnu Ćopićevu oporuku u vesele šarene korice uzvikujući: autor je mrav, živio autor. Sljezova boja ispašće mu u štampi plava, logikom koja slijepilo za boje prenosi i na moral.
Ovonedjeljna posjeta najmoćnije žene na svijetu, njemačke kancelarke Angele Merkel, Zagrebu i Beogradu - i njeno zaobilaženje Sarajeva - nudi zanimljive pouke i povode za razmišljanja ali i potencijal da se u nacionalističkim interpretacijama te posjete zamagle i izgube njena dublja značenja za budućnost balkanskih zemalja.
Vaistinu je Najveći sin naših naroda i narodnosti imao veliku sreću da svetom premetne u krevetu. Malo je ko od njegovi saboraca i pajtaša iz takozvanog Pokreta nesvrstanih imao tu privilegiju. Većina ih je završila u atentatima, neki pred streljačkim strojevima, drugi na vešalima. Izgleda da će se od čitave te ekipe samo Fidel Kastro pridružiti drugu Titu. Pod uslovom da uopšte namerava da umre.
"Onanija uzrokuje slabljenje vida i pamćenja, smetnje u probavnim organima, upalu pluća koja najčešće vodi do tuberkuloze, i na kraju probleme s krvotokom koji uzrokuju slabljenje krvi", upozorava tako profesor Esmir Bašić, direktor Opće biblioteke u Tešnju i bivši pedagog u tamošnjoj Srednjoj tehničkoj školi, u svom upravo objavljenom priručniku "Kriza morala mladih"
Osjećam da su ova zemlja i ljudi neobično ljubazni”, odgovorio je na anketno pitanje egzaltirani britanski turist. “Koliko sam shvatio iz povijesti, oni su imali vrlo teških trenutaka, ali su ih uspjeli zadržati samo za sebe i preda mnom ih potpuno prikriti.” “Narod je ovdje neobično uljudan”, potvrđuje njegov sunarodnjak. “Sve je silno jeftino, a klima vrlo ugodna.”
Zašto nam se vraćaju sve te ideje, sve te totalne ideje, te majke totalitarnih pokreta, odnosno nositeljice totalitarizama? Odgovor je paradoksalan: zbog njihove neostvarivosti. Riječima Hannah Arendt, zbog osuđenosti totalitarizama, što izviru iz totalnih ideja, na poraz. No, riječ je o porazu što ga opijeni tim idejama ne razumiju kao definitivni poraz, nego samo kao privremeni neuspjeh, kao promašaj. Zbog svoje potpune neostvarivosti, zato je najžilavija upravo predstava o nebeskom carstvu na zemlji.
Mnoge pjesme bosanskohercegovačkih pjesnika koje sam čuo ili pročitao za moga boravka tamo govore o ratu. Znam da je ta tema vrlo rijetka u savremenoj srpskoj i hrvatskoj poeziji; iz nje se ne može saznati kakav se masovni pokolj nevinih ljudi desio u bliskom susjedstvu. Ova je činjenica na mene djelovala otrežnjujuće. Pjesme koje sam čuo nisu samo dirljivi prikaz onog što je neko doživio u tom užasu; u njima je bilo izvjesne jobovske rječitosti i nesposobnosti da se shvati zašto su ljudi i Bog dopustili da se dogode zlo i nepravda tolikih razmjera.