"Sarajevska legenda se ponovo rađa". Najzad, nakon skoro dvije decenije ružna spaljena betonska konstrukcija pretvara se u novi Hotel Bristol, i otvara svoja vrata znatiželjnim građanima.
Već godinama, daleko od takozvanih očiju javnosti, vode se u podzemlju stvarnog života ulične borbe za slavnu prošlost. U podnožju te neosvojene kote, ušančile se hrvatske i srpske budale, čvrsto držeći svoje položaje i danas, petnaest godina nakon što se Balkanom razbuktao mir.
Jedna je stvar neapsorbirani užas pred razaranjima 11. rujna u New Yorku i Washingtonu; pitanje je hoće li tu količinu mržnje i destruktivnosti ikad biti moguće civilizacijski produktivno prevladati i psihološki apsorbirati bez onih traumatskih posljedica koje, u ukletom ciklizmu, rađaju novu mržnju i novu destruktivnost?
I onda to pitanje kako se i zašto bivša Jugoslavija ujedinila oko Big Brothera? Kao, svi to gledaju, kao što su svi, ispred kamera, u istoj kući. A oko čega bi se to, molim vas lijepo, svi naši narodi i narodnosti i mogli ujediniti ako ne oko rasizma, šovinizma i primitivizma? Oko čega bi se, uostalom, bilo koja rulja bilo gdje mogla ujediniti ako ne oko rasizma, šovinizma i primitivizma?
Prošla subota je bila prava miting-subota. Pravi blockbuster doživljaj zahvaljujući mogućnosti praćenja na internetu i kokicama. Jedan u Beogradu, onaj Tomin gladnožedni. Drugi u Zagrebu, onaj kolektivno plačni.
Na istim strašnim snimkama iz Srebrenice, recimo, još je šokantnije ponašanje reportera Srpske radio-televizije i klasičnog medijskog ratnog zločinca Snježana Lalovića, ali on nakon rata nije imao potrebu bježati: danas je urednik dokumentarnog programa Radio-televizije Republike Srpske. Nije li, najzad, nedavno lijepo osvijetljena i mala mračna tajna samog generalnog direktora RTRS-a Dragana Davidovića, slavnog četničkog tenora iz tih herojskih dana?
Licemjerje se najlakše zapazi upravo na religijsko-vjerskom polju, na kojem maske lako padaju. Vjera, za razliku od religije, ne može biti masovni fenomen zato što uvijek počinje od čovjeka pojedinca.
Dragi građani i građanke - rekao bi Tadić u ležećem položaju ispred zastave Srbije - ako u ovim dramatičnim trenucima za našu zemlju i naš narod vidite negde Tomislava Nikolića, recite mu da je i Tito pred smrt imao problema s bubrezima.
Poznato je da se svako ko gubi ljuti. A pravi gubitnici su i Hrvatska i Srbija i Bosna i Hercegovina. Umjesto da iz ovih „gubitaka“ izvuku nove koristi i prednosti, ove države i građani rukovode se moralom gubitnika i oplakuju svoje zločince.