Već godinama, daleko od takozvanih očiju javnosti, vode se u podzemlju stvarnog života ulične borbe za slavnu prošlost. U podnožju te neosvojene kote, ušančile se hrvatske i srpske budale, čvrsto držeći svoje položaje i danas, petnaest godina nakon što se Balkanom razbuktao mir.
Jedna je stvar neapsorbirani užas pred razaranjima 11. rujna u New Yorku i Washingtonu; pitanje je hoće li tu količinu mržnje i destruktivnosti ikad biti moguće civilizacijski produktivno prevladati i psihološki apsorbirati bez onih traumatskih posljedica koje, u ukletom ciklizmu, rađaju novu mržnju i novu destruktivnost?
I onda to pitanje kako se i zašto bivša Jugoslavija ujedinila oko Big Brothera? Kao, svi to gledaju, kao što su svi, ispred kamera, u istoj kući. A oko čega bi se to, molim vas lijepo, svi naši narodi i narodnosti i mogli ujediniti ako ne oko rasizma, šovinizma i primitivizma? Oko čega bi se, uostalom, bilo koja rulja bilo gdje mogla ujediniti ako ne oko rasizma, šovinizma i primitivizma?
Prošla subota je bila prava miting-subota. Pravi blockbuster doživljaj zahvaljujući mogućnosti praćenja na internetu i kokicama. Jedan u Beogradu, onaj Tomin gladnožedni. Drugi u Zagrebu, onaj kolektivno plačni.
Dragi građani i građanke - rekao bi Tadić u ležećem položaju ispred zastave Srbije - ako u ovim dramatičnim trenucima za našu zemlju i naš narod vidite negde Tomislava Nikolića, recite mu da je i Tito pred smrt imao problema s bubrezima.
Na istim strašnim snimkama iz Srebrenice, recimo, još je šokantnije ponašanje reportera Srpske radio-televizije i klasičnog medijskog ratnog zločinca Snježana Lalovića, ali on nakon rata nije imao potrebu bježati: danas je urednik dokumentarnog programa Radio-televizije Republike Srpske. Nije li, najzad, nedavno lijepo osvijetljena i mala mračna tajna samog generalnog direktora RTRS-a Dragana Davidovića, slavnog četničkog tenora iz tih herojskih dana?
Licemjerje se najlakše zapazi upravo na religijsko-vjerskom polju, na kojem maske lako padaju. Vjera, za razliku od religije, ne može biti masovni fenomen zato što uvijek počinje od čovjeka pojedinca.
Poznato je da se svako ko gubi ljuti. A pravi gubitnici su i Hrvatska i Srbija i Bosna i Hercegovina. Umjesto da iz ovih „gubitaka“ izvuku nove koristi i prednosti, ove države i građani rukovode se moralom gubitnika i oplakuju svoje zločince.
Znajući, iz današnje perspektive, da je Titova vladavina iza blještave vanjštine koristila makijavelističke mehanizme koji su mnoge obitelji zavile u crno, nije čudo da i dan danas susrećemo i njegove obožavatelje i njegove mrzitelje”, piše redatelj Mario Kovač u programskom tekstu pred premijeru opere “Maršal” u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, zakazanu za subotu, 16. travnja.