Seljaci koji spaljuju korov na njivama su posebna tema. Nemoguće je proći Srbijom, a da pored puta ne gori nekoliko ari njiva. Njihovi vlasnici ponekad završe u pepelu, zajedno sa korovom koji su spaljivali. Da li su srpski seljaci sišli s uma ili to spaljivanje zemlje ima neke veze sa osiromašenjem i raspadom države kojima prisustvujemo?
Nitko se ne može praviti da je rehabilitacija kojeg god zločinca iz Drugog svjetskog rata njegova unutrašnja stvar, kako se sada čuje iz Beograda. To, rekoh, proturječi očitoj činjenici da dva ekstremna nacionalizma ne ruše nego zidaju jedan drugog.
I Duška i Dženana i ja svjesne smo Avazove potrebe da svako ko im stane na put postane klozetska krpa, kurva i srpski okot, no još uvijek živimo u uvjerenju da onoga čime se Avaz hvali dio javnog servisa bi morao da se stidi. Moram priznati da iz mentalno-higijenskih razloga već duže od godinu izbjegavam Dnevnik 2 Federalne televizije. Gledam skraćenu, pa samim tim i manje ostrašćenu verziju s brojem tri.
Naši sukobi su tako česti da se čini kako nikada i ne prestaju, i na neki način mi našu prošlost, našu istoriju ne samo da pamtimo, mi nju i dan danas živimo.
Davno prije interneta, u jugoslavensko je školstvo ušla ona mantra o engleskom kao drugom materinjem jeziku, esperantu sutrašnjice. Engleski nije strani jezik, s njim se možeš snaći sve da te sad poplava izbaci negdje na Filipine ili u Urugvaj, bez znanja engleskog čovjek je danas praktički nepismen! – lijepo su nam roditelji i učitelji govorili još prije trideset godina. A mi, slinavi primati, klimali smo glavama otečenima od dosade, čekajući da monolog završe nekakvom obaveznom kretenskom prispodobom o važnosti poznavanja engleskog jezika. Svatko od vas čuo je barem jednu takvu kolosalnu budalaštinu kakvu obično govore smrtno ljuti i ozbiljni očevi, kojima iz nekog nejasnog razloga maštu razbukta tek jedinica u školi.
U silnim biografskim reminiscencijama izgovorenim u višemjesečnim logističko-medijskim pripremama famoznog rođendanskog koncerta Gorana Bregovića (24. marta 2012. godine u sarajevskoj Zetri), od dva-puta-po-60-minuta do niza drugih, pominjana je više puta Bregovićeva karijera kao filmskog kompozitora, pominjan je “Dom za vešanje“, ali ni Bregović ni njegovi ispitivači niti jednom nisu izrekli ime i prezime režisera tog filma. Iz perspektive današnjeg Sarajeva, naime, Bregović očito treba da bude nekakav anti-Kusturica.
Neki piju od radosti, neki od tuge. Mehmed od jutra. U obližnjem kafiću ispunjava ukrštene riječi, tiket za kladionicu i pijucka. Taksista je. Prije nego se prihvatio taksija, mrtvačka je kola vozio. Stoga, nije preporučljivo, za vožnje njegovim taksijem, s leđa pipnuti Mehmeda po ramenu.