Da je netko drugi potpalio šumu, svi bi skočili na noge. Kao što bi skočili da su tone ribe u rijeci pobili Srbi, Hrvati ili Bošnjaci. Ovako od prirodne katastrofe jača je ona neprirodna katastrofa iz udarnih termina i naslovnica. Oni sa sitnim mrvicama misli na budućnost i s ogromnim željama za meko ispod sebe, veća su katastrofa od svih požara. Pustoše zemlju, a nema ih tko ugasiti.
Zar nije junak onaj ko se stavi na stranu slabijega, na stranu manjine u vremenima kada je taj slabiji, manji, u opasnosti? Zar takav ne zaslužuje nagradu, a kaznu onaj ko je na suprotnoj strani? Zar tako nije pravo? Zar nas i vjera ne uči da slabog zaštitimo, da mu pomognemo, a čak i onima koji pogriješe da oprostimo, da im ne sudimo mi, nego Onaj gore? Zar ljudi ne znaju razlikovati one koji rade za njih, od onih koji rade protiv njih? Zar ne znaju da je napsati slabijeg vrhunac moralne bijede i da to govori mnogo više o onome ko napada nego o napadnutome?
Na ‘Jadranskim’ lignjama je žig made in Singapore, ‘divlji’ brancini imaju samo jednu peraju od bazenskog plivanja u krug, a škampi imaju okus pernatog jastuka… I koštaju ko da imaju Swarowski zadak… O posluzi da ne pričam. Zbrda-zdola skupljeni nesretnici s brda i dolina širom Lijepe naše i njenih prijateljskih susjeda, mladići bez volje za radom, apriori nadrkane zaboravne ljepotice koje se žele što prije udati za bogatog stranca, smsanje, nervoza i šlamperaj…
Znam da bih nešto morala učiniti za sebe i na sebi. Nije pristojno u svijetu u kome su muškarci u šezdesetoj dečkići a žene u četrdesetoj potrošene babe izgledati kao da imaš pedeset. Ipak, neću učiniti ništa. I nisam ogorčena što žene ne smiju ostarjeti. Umorila me borba za ženska prava jer žene u njoj ne žele sudjelovati.
Danas polovicu svih stanovnika modernih država doista čine ljudi bez ikakvih prihoda ili s niskim zaradama, dakle oni koji su oslobođeni bilo kakvih davanja i opstanak kojih u velikoj mjeri ovisi o rada one polovice koja je porezno aktivna. Ako bi se takovrsni uvidi proširili i radikalizirali, moglo bi tijekom 21. stoljeća doći do desolidarizacije u velikom stilu. Ta bi desolidarizacija bila posljedica toga što bi gotovo previše plauzibilna liberalna teza o iskorištavanju produktivnih od strane neproduktivnih spustila na niži rang puno manje plauzibilne lijeve teze o iskorištavanju rada od strane kapitala.
Budućnosti nema. Važno je da jedni reže, a da drugi začepljenih usta s bajkom od 78 plata šute dok stručnjaci za egoizam biraju između mekog, mekanog i mehkog naslonjača.Zato bi najbolje bilo da ova zemlja izgori. Ionako će brzo kraj njihovoga svijeta. Naše svjetove su ionako odavno uzeli pod svoje, kad mi sami ne možemo.
Povijest – kakva se njeguje uz gusle, školske udžbenike i spomeničku baštinu – nije prepuštena hirovima, nego je jednolična i izvjesna, vječno ista, curi li ga curi. Solna kiselina koja se iz hrabrih ruku hrvatskog vojnika izlijeva u ždrijelo onoga što će za koju minutu, u najgorim mukama, skončati kao „žrtva velikosrpske agresije“ – to je legenda koja teče.
Loša je vijest da u ovoj zemlji čovjek, pojedinac, mora biti posebnog kova, takoreći superman ili superwoman, da bi se prvo i prvo odlučio suprotstaviti radnoj sredini. Već je i to nečuveno, a onda još i tužiti poslodavca! Šikaniranja ili mobbinga na radnom mjestu, kao i sprečavanja napredovanja i zbog spolne orijentacije, a još više zbog samog spola sigurno ima napretek, pitajte samo mlade žene. One vam mogu koješta reći o seksualnoj diskriminaciji jer ne mogu proći hodnikom svoje ustanove a da ne čuju dobacivanja koji nisu ništa drugo nego seksualni mobbing i diskriminacija tj. budući da se radi o ženama, seksizam.