Postaje jasno ko su „naši“ i čija je ovo politika: svako ko deluje protiv vlasti smeta. Što je legitimitet vlasti manji, time je ova pretnja veća i vlast se manje dvoumi da upotrebi silu da uguši svaki protest. Postoji ne-mir, gorčina, frustracija, kriza, beda, postoji buđenje i osećaj da nas kradu, varaju i ugnjetavaju. I kao rezultat imamo protest.
Eto, to je ona politika o kojoj su pristojni građani nekada govorili kako je posao za kurve, lopove i ponekog kretena, da bi, valjda od upornog mantranja, to i postala. Ima, međutim, u ove dvije priče nešto puno gore i dalekosežno opasnije, pogubnije, od spoznaje onoga što je odavno očito. Nije neki problem što će Budimir na kraju i bez povratka u opoziciju – tamo mu je sa ono jada od glasova i bilo mjesto – niti što će Radivojević još koju godinu biti ministar, poslanik...: koga smo sve preživjeli i njega ćemo.
Jednog jutra ustade divovska troglava aždaha i pogleda oko sebe, dokle god joj tri pari očiju pogledom sežu, preko sedam rijeka i sedam šuma, iza sedam mora i sedam jezera, do sedam brda i sedam dolina, pa reče: "U pičku materinu, đe ja živim!"- Jebiga, Kožo - rekoh ja. - Ti ni bajku ne umiješ ispričati a da nije o Bosni.
- Kako znaš da je o Bosni? - pobunio se on.
- Čuj, kako? Troglava aždaha?!?
Priznajem, teško se oporavljam. U ormaru nema njegovih stvari, nemam u što ubosti nos pa onda plakati. Da se ipak nađem sa “finim, pristojnim dečkom koji će me večeras čekati u Lanterni u osam?” Ivanine riječi.
U Bosni pak, sve je još puno gore. Lagumdžijin politički autizam doveo je Bosnu i Hercegovinu u novi ćorsokak, a vrhunac njegove političke inventivnosti dok ključa čorba koju je sam zakuhao predstavlja kreveljenje pred kamerama uz ispaljivanje jeftinih štoseva i dosjetki. Nije on, nažalost, nikad bio duhovit, no to političara ne čini nužno lošim. Gore je ovo kao sada, kad mu se od muke smiješ.
Hoćemo li otpuštati višak akademskih radnika? Ne.Hoćemo li smanjivati norme profesora? Ne.Hoćemo li svoditi nauku na kurs opismenjavanja? Ne.Šta nam onda ostaje?Da opteretimo studente i opravdamo se priručnom humanističkom empatijom: i mi smo bili isto preopterećeni.Šta onda ostaje studentima?Da se pobune? Ne, jer se boje i jer nisu imali od koga naučiti da se hrabrost isplati. Da traže pravnu zaštitu? Ne, jer nisu imali od koga naučiti da pravo daje rezultate.
Imam pasoš, a imam i putovnicu. Državljanin sam i Srbije i Hrvatske. Ta okolnost čini mi se važnom jedino kao krajnja posljedica činjenice da mi je još od najranijih dana odrastanja u tadašnjoj SFRJ, za koju se tih šezdesetih godina prošlog stoljeća činilo da će trajati vječno, ispostavljena jedna specifična identitetska zavrzlama da se njome nosim kako god znam i umijem
Ljudi iz Picinog parka, umazani čokoladom s mostarskog trga i opečeni kamenom iz Trebinja mogu dati još stotinu godina gospodi kravatašima da se kolju i ciljaju hemeroidnim zadnjicama sve svoje snove. Sve onda dok ne dirnu u ono malo ljudskog što su ostavili ljudima. Ljudski je imati park, ljudski je imati grad. Obične ne zanima njihov plijen. Taj plijen nije ljudski, kao što nije ljudska politička kletva i zakletva da sve što rade, rade da se ispravi nekakva nepravda.
I sam Željko Kerum, na kraju krajeva, ponekad će malo ljudski zakasniti, i on je od krvi i mesa. Dobro, možda neće baš malo zakasniti, zakasnit će i više, ali nije to baš tako često. Dobro, jest možda malo češće, ali Bože moj, Dalmatinci smo i katolici, na kraju ipak dođe i obavi se posao. Dobro, možda na kraju i uopće ne dođe, ali posao se obavi. Ako se i ne obavi, Bože moj, obavit će se kad-tad. Neće Mediteranske igre biti otkazane ako Kerum ne dođe na posao.