Odlazak Željka Komšića iz Socijaldemokratske partije BiH, nije udarac od kojeg će se SDP teško oporaviti, već udarac od kojeg se posmrtni ostaci te stranke neće oporaviti nikako. Rezultat vladavine Zlatka Lagumdžije bit će, na kraju, ostvarenje snova Fahrudina Radončića, budućeg bošnjačkog lidera za kojeg je SDP već obavila najteži dio posla: Stranci demokratske akcije su izbijene poluge moći, neovisni mediji koji su godinama radili ono što je trebala građanska opozicija su skoro pogušeni, dok će ustavne reforme definirati BiH baš po mjeri vlasnika „Avaza“.
Dizajniran u Lagumdžijinom kadrovskom laboratoriju kao serijski proizvod, i izbačen u političku orbitu da, kao Hrvat, bude pokriće esdepeovske manipulativne politike, čovjek je bez ikakvih učinaka i rezultata, najmanje onih socijaldemokratskih i patriotskih, prespavao cijelih šest godina u fotelji hrvatskoga člana Predsjedništva, dok su i najmanje ptičice po sarajevskim grmovima pjevale već otrcanu i svakome poznatu pjesmicu o kontraproduktivnom vođenju stranke, o kriminalno-korupcijskim aferama, o bjesomučnom prigrabljivanju pozicija u javnim poduzećima
Planeta je prošla daleko gore stvari od nas. Preživjela je zemljotrese, erupcije vulkana, pomjeranje tektonskih ploča i grebena, uticaj sunčevih pjega, magnetne oluje, izmjenu magnetnih polova, stotine hiljada godina bombardovanja kometama, asteroidima, meteorima… prošla je globalne poplave, tsunamije, požare, erozije, kosmičko zračenje, ledeno doba… A mi mislimo da će nešto plastičnih kesa i aluminijskih konzervi napraviti neku strahovitu štetu? Planeta neće nigdje! Mi ćemo nestati! Mi odlazimo! Pakujte se, ljudi, idemo!
U petak, 20. srpnja 2012. godine, državljanin Boro Nikolovski u jednom je spinutskom neboderu provalio u svoj privatni stan, u koji je za vrijeme rata uselio pripadnik Treće imotske bojne i ratni vojni invalid Zlatko Ljubičić. Poslije dvadesetak godina uzaludne pravne borbe, dvije godine nakon što je dobio de iure pravomoćno i de facto posve bezvrijedno sudsko rješenje o vlasništvu nad vlastitim stanom, Nikolovski je odlučio pravnu državu uzeti u svoje ruke: dok je nadstanar Ljubičić bio u rodnim Runovićima, Boro je zajedno odvjetnikom, sinom i grupom aktivista iz nevladinih udruga za zaštitu ljudskih prava razvalio vrata i oslobodio pedeset šest četvornih metara Republike Hrvatske.
Istraživački centar Vebometriks iz Španije djeluje pri Vijeću za naučna istraživanja (CSIC), jednoj od najpoznatijih istraživačkih organizacija u Evropi, a od bh. visokoškolskih ustanova najbolju poziciju dodijelio je Univerzitetu u Sarajevu, koji se našao na 1245. mjestu. Slijedi Univerzitet u Zenici (3034. pozicija), Univerzitet u Banjaluci (3186.), Univerzitet u Tuzli (3535.) i Panevropski Apeiron univerzitet (4680.).
Zar nije junak onaj ko se stavi na stranu slabijega, na stranu manjine u vremenima kada je taj slabiji, manji, u opasnosti? Zar takav ne zaslužuje nagradu, a kaznu onaj ko je na suprotnoj strani? Zar tako nije pravo? Zar nas i vjera ne uči da slabog zaštitimo, da mu pomognemo, a čak i onima koji pogriješe da oprostimo, da im ne sudimo mi, nego Onaj gore? Zar ljudi ne znaju razlikovati one koji rade za njih, od onih koji rade protiv njih? Zar ne znaju da je napsati slabijeg vrhunac moralne bijede i da to govori mnogo više o onome ko napada nego o napadnutome?
Dakle, vratimo se na početak: je li implementacija presude Sejdić - Finci pitanje Ostalih ili hrvatsko pitanje? Ovo prvo, mada nema nikakvih dilema da hrvatsko pitanje jeste neophodno rješavati u BiH, tačnije u Federaciji. Zašto se onda to krije u oblandi ove presude? Zar je jedini način da se riješi majorizacija Hrvata u BiH, majorizacija Bošnjaka? I na kraju, zašto se kao zmija noge krije bošnjački potpis na ovom sporazumu?
Prva osoba koja mi je govorila o zlu koje postoji u svijetu bila je moja baka. Ona je umrla 1948. ali ja je se živo sjećam jer se ona brinula o meni i bratu kad bi naša mama odlazila na posao. Ta sirota žena imala je više zdravog razuma od većine ljudi. Slušala je na radiju govore Mussolinija, Hitlera i Staljina, a znajući nekoliko jezika razumjela je kakve su sve imbecilnosti ovi govorili. Ali ono što ju je još više uznemiravalo od njihovih opakih govora bili su njihovi ushićeni sljedbenici. Tada to nisam shvatio, ali ona me je naučila nečemu za cijeli život. Čuvaj se takozvanih velikih vođa i kolektivnih euforija koje oni pokreću.