Ne čudi da će spas od zemljotresa biti udaranje po radijatoru. Drugog nam spasa nema. Potpisi na dozvolama za građenje kako kome padne na pamet i na čemu, novi katovi na starim temeljima, skupo će nas koštati. Sve zato jer se netko igrao maloga boga na zemlji. Planova za neke spasilačke akcije nema, jer u Bosni i Hercegovini nema nikakvih planova za budućnost. Zaliha hrane nema, a neki je nemaju ni bez zaliha. I ljudskost je spala nisko, pa bi se moglo u prodavaonicama koje prežive rušenje opet naći jaje po cijeni od jedne marke.
Dakle, dame i gospodo, na TEDu pričamo dosta o vođstvu i o tome kako započeti pokret. Pa pogledajmo kako se pokret događa, od početka do kraja, za manje od 3 minuta i izvucimo neke lekcije iz toga.
Nakon što je skinuo prvi otkos pšenice i tako dao i osobni doprinos tradiciji, Dodik se pred 7.000 poljoprivrednika i gostiju, prije nastupa kulturno-umjetničkih društava i čekajući da se ispeku tri vola – obratio ambasadoru Moonu. "Prošlo je vrijeme kada nam je američka ambasada u BiH mogla držati predavanja", poručio mu je, navodeći da "BiH institucionalno sve više tone i da je ne može spasiti ni deklaracija Ambasade SAD-a". Naravno, malo ga je i pjesma ponijela, pa je još koješta nakitio, posve siguran da u ovom času – može.
Čest je slučaj da govornik sam sebi pregriza jezik kad, posve hrvatski prirodno, zausti da izgovori hiljadu, kafa, izvještaj, obaveza, naročito, prisutan, gledalac, lično, pa se uz vidljivu unutarnju paniku popravlja: “hilj… tisuća”, “kaf… kava”, “izvješ… izviješće”, “obav… obveza”, “nar… osobito”, “pris… nazočan”, „gledal… gledatelj“, „lič… osobno“ itd. unedogled. U tu nepotrebnu, autokompromitirajuću situaciju dovode se svakodnevno intelektualci, političari, svećenici, novinari, televizijski urednici, studenti – sve u strahu od nacionalno „krive“ riječi.
Nizom kolosalnih grešaka Lagumdžija je sebe i stranku doveo do kapitulacije, nakon koje će od onoga što je sam nazivao mirenjem građanskog i nacionalnog izvjesnije biti pronalaženje piramida u Visokom. Jednostavno, onim što je SDP učinio do kraja se i za vijeke vjekova dokida i najmanja šansa da BiH jednog dana bude nešto više od klimave zajednice tri monoetnička politička društva i država koja nije, kako bi rekao pisac Nenad Veličković, iz dvadesetog ušla u devetnaesto stoljeće.
Ovih dana ta je priča dobila upravo komični epilog, kada je Vlada Zorana Milanovića najavila da će tražiti od Bruxellesa novac za izgradnju Pelješkog mosta. Dakle, ista ona Hrvatska koja je svojedobno vrištala da joj Kosovo guta novac koji odlazi na rastrošne bezvezarije, sada bi od EU-a htjela pare za iste takve ili još gore bezvezarije. Most koji za velik novac spaja ništa ni sa čim, samo zato da se zaobiđe navodno suspektnu BiH, iako svi znaju da je ovo drugo neusporedivo kraće i jeftinije.
Privatni su samo oni dobri i veliki pisci čije se knjige čitaju više puta, da bi se preko njih provjeravalo vlastito sazrijevanje, starenje ili djetinjenje, to su oni pisci koje knjige već toliko dobro znamo da ih i ne dočitavamo, počinjemo od sredine ili od kraja, vadimo ih iz police samo da bismo nasumce pročitali dvije-tri rečenice…
Bosanskohercegovačke institucije, a sa njima i građani, baš nemaju sreće: prvo je trebalo više od godinu dana nakon izbora da dođe do formiranja nove vlasti a sada je u toku višenedjeljni zastoj radi njenog "prekomponovanja" u skladu s raskidom jedne i neizvjesnom uspostavom druge neprirodne koalicije u vrhu.
Kad sam čuo da se Split kandidira za prijestolnicu europske kulture 2020. godine, otišao sam do police i nespokojno posegnuo za rječnikom. Naime, vijest mi je bila tako apsurdna, da sam na trenutak posumnjao da ja zapravo ne znam značenje jedne riječi koju svakodnevno izgovaram i pišem, pojave o kojoj imam, vjerovao sam, razmjerno kompetentno mišljenje.