Pošto nam zaboravljanje obično ide bolje od pamćenja, često ne znamo zašto nam se neki prizor urezao u sećanje, dok su mnogi drugi koji bi trebalo da su značajniji prosto nestali. Pitam se da li bi bogatija i manje predvidiva verzija naših života izbegavala hronologiju i pokušaje da uguramo čitav svoj život u jednu skladnu priču, ili bi bila sastavljena od fragmenata, trenutnih reminiscencija čiji je okidač ono što nam pokreće maštu, šta god to bilo.
Ima, dakle, Frenkie novi album, na njemu trinaest pjesama iz kojih je i onima skeptičnim konačno jasno da smo od njegovog prvog pojavljivanja, kako sam kaže, samo u drugom kontekstu, „prisustvovali nečemu velikom“. E, to veliko je u međuvremenu, recimo tako, preraslo samo sebe. Frenkie je sazrio na najbolji mogući način: on ne zove na revoluciju, ne repa stihove pogodne za juriše s maramom preko lica i Molotovljevim koktelom u ruci – što je naročito besmisleno u zemlji u kojoj je državni udar praktično nemoguć, jer za osvojiti sve važne institucije treba južno krilo NATO-a – već, kako bi rekao Johny, kuži svijet.
Ako se poklopi interes zajednice, poštenje i povjerenje, jasnoća ciljeva i njihova ostvarivost te puno znanja i volje – sve je moguće. Samo treba raditi na tome i to puno. I treba iskoristiti sva dostupna sredstva. To znači i Facebook, ali i letke. U 2. svjetskom ratu (to sam čitala, nisam učestvovala) su se ljudi organizovali dijeleći letke tajno po kućama. Rizikovali živote da bi ih podijelili od vrata do vrata. U ovo današnje vrijeme imamo Facebook, a niko ne brani ni podjelu bilo kakvih letaka na 100.000 adresa. Samo treba hodati...
- Ne, bez zajebancije, po zakonu se mora raspisati natječaj. Evo vidi, piše u Narodnim novinama. - U Narodnim novinama?! I oni su, znači, postali srbomasonska agentura! - zabrundao je lički ministar zdravstva čitajući Zakon o javnoj nabavi, pa se okrenuo tajnici. - Dobro, mala, piši: Hrvacki zavod za javno zdravstvo Ličko-senjske županije raspisuje natječaj za nabavu novoga Passata dizelaša, od obavezne opreme da ima servo, grijanje siceva, sistem za parkiranje i senzore za automacku zaštitu od sudara.
Slavljenički razgovor anonimnog hrvatskog oslobodioca s frižiderom oslobođenim po završetku „Oluje“, vođen nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima
Ne izvinjavam se onima koje će tekst možda pogoditi ili povrijediti, jer ako svete knjige i njihovi propovjednici mogu mene i ljude poput mene redovno i jasno osuđivati na vječne vatre, smatram logičnim i prihvatljivim da svoje stavove mogu iznijeti bez cifranja i bez rukavica. Oni su moji, odraz moje svijesti, moje slobode.
Kakvi bi ja to čovik bija da rođenoj ćeri udren kajlu i uvalin je u probleme? A? Pa ne mogu se po stare dane pritvorit u škovacu od roditelja, jebemu mater! Ne mogu bit takvi zločimac! I reka san – okej, podniću tu žrtvu! Zadržaću kuću na sebi, plus vinograd, plus maslinik, ćeri neću dat ni metra kvadratnog, a ja ću onda stenjat i patit pod poreznom diktaturom! Samo da svoje najmilije ne uvalin u trošak!“Mama i tata su piljili u dida sa zinutim ustima. U kužini je uletila tišinčuga. Samo se čulo kako dida srkuće kavicu. Onda je mama rekla: „Jel ti to nas, čako, malo jebeš u glavu, a?“
Slika starca koji spasava svog mačka od poplave, priča o njemu, strašni podaci o tome kako starac inače živi i šta je sada sve izgubio: katarza je ipak došla u Sloveniju. Objavljivanje priče će pomoći Džoniju, njegovom vlasniku, i mnogim drugim žrtvama poplava. Najzad, cilj koji ima smisla, stvar za koju se može bez srama i užasa založiti, slobodan protok emocija bez cenzure.
Iz nekih mutnih razloga, koji se opiru razumu i smislu novinskih rubrika kulture, svi hrvatski dnevni listovi objavili su da je slavni austrijski pisac Peter Handke postao član Srpske akademije nauka i umetnosti. Ali nikoga da primijeti tko je još, osim Handkea, postao srpski akademik, u onoj, uglavnom počasnoj, kvoti inozemnih članova, kojom kulturne i znanstvene ustanove u malim zemljama vole zakititi vlastitu nacionalnu pamet i talente.