Na kraju kraju umobolne sapunice sa vazdušnim saobraćajem u RS, vlada je zaključila sljedeće: Aerodrom u Trebinju, koji ne postoji, biće priključen banjalučkom aerodromu, koji lipsava, a oba zajedno su uvezana u kompaniju „Sky srpska“, koja se ukida!? Ma, bravo majstori!
Pošto nam zaboravljanje obično ide bolje od pamćenja, često ne znamo zašto nam se neki prizor urezao u sećanje, dok su mnogi drugi koji bi trebalo da su značajniji prosto nestali. Pitam se da li bi bogatija i manje predvidiva verzija naših života izbegavala hronologiju i pokušaje da uguramo čitav svoj život u jednu skladnu priču, ili bi bila sastavljena od fragmenata, trenutnih reminiscencija čiji je okidač ono što nam pokreće maštu, šta god to bilo.
Slavljenički razgovor anonimnog hrvatskog oslobodioca s frižiderom oslobođenim po završetku „Oluje“, vođen nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima
Ima, dakle, Frenkie novi album, na njemu trinaest pjesama iz kojih je i onima skeptičnim konačno jasno da smo od njegovog prvog pojavljivanja, kako sam kaže, samo u drugom kontekstu, „prisustvovali nečemu velikom“. E, to veliko je u međuvremenu, recimo tako, preraslo samo sebe. Frenkie je sazrio na najbolji mogući način: on ne zove na revoluciju, ne repa stihove pogodne za juriše s maramom preko lica i Molotovljevim koktelom u ruci – što je naročito besmisleno u zemlji u kojoj je državni udar praktično nemoguć, jer za osvojiti sve važne institucije treba južno krilo NATO-a – već, kako bi rekao Johny, kuži svijet.
Ako se poklopi interes zajednice, poštenje i povjerenje, jasnoća ciljeva i njihova ostvarivost te puno znanja i volje – sve je moguće. Samo treba raditi na tome i to puno. I treba iskoristiti sva dostupna sredstva. To znači i Facebook, ali i letke. U 2. svjetskom ratu (to sam čitala, nisam učestvovala) su se ljudi organizovali dijeleći letke tajno po kućama. Rizikovali živote da bi ih podijelili od vrata do vrata. U ovo današnje vrijeme imamo Facebook, a niko ne brani ni podjelu bilo kakvih letaka na 100.000 adresa. Samo treba hodati...
- Ne, bez zajebancije, po zakonu se mora raspisati natječaj. Evo vidi, piše u Narodnim novinama. - U Narodnim novinama?! I oni su, znači, postali srbomasonska agentura! - zabrundao je lički ministar zdravstva čitajući Zakon o javnoj nabavi, pa se okrenuo tajnici. - Dobro, mala, piši: Hrvacki zavod za javno zdravstvo Ličko-senjske županije raspisuje natječaj za nabavu novoga Passata dizelaša, od obavezne opreme da ima servo, grijanje siceva, sistem za parkiranje i senzore za automacku zaštitu od sudara.
Ne izvinjavam se onima koje će tekst možda pogoditi ili povrijediti, jer ako svete knjige i njihovi propovjednici mogu mene i ljude poput mene redovno i jasno osuđivati na vječne vatre, smatram logičnim i prihvatljivim da svoje stavove mogu iznijeti bez cifranja i bez rukavica. Oni su moji, odraz moje svijesti, moje slobode.
Kakvi bi ja to čovik bija da rođenoj ćeri udren kajlu i uvalin je u probleme? A? Pa ne mogu se po stare dane pritvorit u škovacu od roditelja, jebemu mater! Ne mogu bit takvi zločimac! I reka san – okej, podniću tu žrtvu! Zadržaću kuću na sebi, plus vinograd, plus maslinik, ćeri neću dat ni metra kvadratnog, a ja ću onda stenjat i patit pod poreznom diktaturom! Samo da svoje najmilije ne uvalin u trošak!“Mama i tata su piljili u dida sa zinutim ustima. U kužini je uletila tišinčuga. Samo se čulo kako dida srkuće kavicu. Onda je mama rekla: „Jel ti to nas, čako, malo jebeš u glavu, a?“
Slika starca koji spasava svog mačka od poplave, priča o njemu, strašni podaci o tome kako starac inače živi i šta je sada sve izgubio: katarza je ipak došla u Sloveniju. Objavljivanje priče će pomoći Džoniju, njegovom vlasniku, i mnogim drugim žrtvama poplava. Najzad, cilj koji ima smisla, stvar za koju se može bez srama i užasa založiti, slobodan protok emocija bez cenzure.