A šta mi? Ova umorna većina. Potomci onih gordih i snažnih djedova. Pičke smo pognute glave i ramena. Zatvaramo vrata, spuštamo roletne. Nije naša stvar. Šuti, dobro je, samo nek ne puca...
Velika većina ljudi u ovoj zemlji budi se svakoga jutra s gropom u želucu. Čovjek bi morao biti blažena blentovina ili manijakalni optimist, pa da mu već ona prva ili druga misao nakon buđenja nije vezana uz neku privatnu katastrofu. A skoro svaka od tih katastrofa tiče se društveno-političkih i ekonomskih prilika republike u kojoj živimo. Doista vam kažem, nije sreća buditi se u Hrvatskoj. Malo je, u posljednjih nekoliko mjeseci ili godina, tako tužnoga, beznadnog i depresivnog mjesta za jutarnje ustajanje. Kako prolazi dan, čovjek se nekako i pribere, ali jutra su strašna.
Svi su moji prijatelji presretni, Slovenija gori. Misle kako se baš svaki požar širi poput požara pa će uskoro planuti i Hrvatska. Uostalom, zašto ne bi? Živimo lošije nego Janezi.
26.11.2012 god. prisustvovao sam tribini koju je organizovao portal Peščanik u Beogradu. Tema tribine bila je: „Da li je završena jedna epoha“. Spisak govornika, kao i njihova izlaganja, zainteresovani mogu pronaći na sajtu peščanika.
Nekada davno je neki čikica rekao “Tamo gde prestaje logika, počinje Bosna i Hercegovina”. Mi ga pitamo, jesi ti jebo nešto van svog sela, prijatelju? Pa kako prestaje logika, a počinje carstvo bureka i ćevapa? Ne ide. Onda smo izguglali da je to rekao Ivo Andrić, i odlučili da vidimo je l bio u pravu, ipak je on bio poznati kompozitor i samim tim pametan čovek. Razbili smo sve kasice prasice koje smo oteli od dece, platili medveda da nam bude vodič i upustili se u avanturu.
Dve najtužnije i najmasovnije kolone Srba koje sam videla bile su ona 1995, sa puta Beograd - Novi Sad, prognane sirotinje iz Hrvatske, i ona iz Ruzveltove i šire, koja je po poslednji put, krenula za Zoranom Đinđićem, 2003. Nepravdu ni u jednom ni u drugom slučaju Srbija nije zainteresovana da otkloni.
Da je Banja Luka, kad je riječ o zahtjevu Palestine da je se primi u UN u statusu zemlje posmatrača, slijedila stav Beograda, imali bismo konsenzus te bi glas Bosne i Hercegovine bio stotinu trideset i deveti u istorijskoj odluci kojom se Palestini daje (takva) stolica u Ujedinjenim nacijama
Neće, hvala bogu, nedostajati opravdanja za hrvatsku povijesnu suzdržanost po pitanju palestinske državne pravice, i nećemo znati koje će biti šupačkije. Da li ono kako je bolje stotinu godina pregovarati nego jedan dan ratovati, ili ono kako je politika nezamijeranja razborito poštivanje realnosti. Ono da je suzdržanost zapravo mjera naše hrabre nezavisnosti, podjednako daleko i blizu izraelskom novcu i arapskoj nafti, ili ono - meni svakako najdraže - da to zapravo okajavamo svoju tragičnu prošlost i grijehe prema Židovima.
Ovakav ishod slučaja Haradinaj i drugovi bio je očekivan na svim stranama, za razliku od slučaja Gotovine i Markača u kojemu se do kraja nije znalo na što bi to moglo izaći. Upravo stoga srbijanske reakcije djeluju izvještačeno i hinjeno: svi su znali kako će to svršiti, a ipak se užasavaju. Nije Haradinaj oslobođen zato što je Tribunal ‘antisrpski’, nego zato što su oba tužiteljstva, haaško i beogradsko, bila šlampava i nesposobna.