Svako ko razmišlja je nesrećan“, kaže Sergej Dovlatov u jednoj od svojih priča. Neke vrane grakću po ceo dan, druge nemaju šta da kažu. Gledam jednu kako šparta levo-desno po mom dvorištu, kao Hamlet na pozornici. Izgleda da je muči nešto nerešivo, nešto suviše komplikovano za mozak jedne usamljene vrane. Ali ništa je ne košta da proba, pretpostavljam, čak i uz svu galamu koju njeni rođaci prave dok dolaze i odlaze, kao da drum ispred njih ne prekrivaju led i opalo lišće, nego sveže pregažena divljač.
Niko ne zna koliko Evropljana pati od anksioznosti ili paniči kako bi sačuvali velike evropske tradicije, profitirali od bogatstva koje su požnjeli od nezapadnog svijeta i zadržali prednosti koje su stekli u stoljetnim konfliktima, kolonizacijama i ratovima. Ali ako Evropa doista hoće da se zaštiti, ne bi li bilo bolje da se okrene sebi i da se prisjeti svojih temeljnih vrijednosti koje su je nekada činile središtem gravitacije za sve svjetske intelektualce.
Odavno nisam na jednom mjestu, u samo jednom danu, tako precizno, jasno i bez ostatka dobio potvrdu gluposti, naivnosti i zapravo amaterskog višegodišnjeg zamajavanja vjerovanjem kako je drama Bosne i Hercegovine rezultat, pored ostalog, nerazumijevanja i nespremnosti tzv. međunarodne zajednice da shvati našu situaciju. Ili, njihovog neznanja temeljem kojeg su izgradili i nametnuli “pogrešan koncept” što nas evo satire. Istina je zapravo jednostavna. Ništa tu nije ni onda ni sada bilo pogrešno, već je od početka riječ o razrađenom projektu koji apsolutno uzima u obzir sve njihove potrebe i interese i ni najmanje ne haje za realnost kakvom je mi vidimo. Ili, ne daj bože želimo. Realnost ustvari i ne postoji mimo onoga što će oni svojim projektom proizvesti.
Priča o nedavnom nasilju u jednoj američkoj školi u kojoj je počinilac poubijao dvadesetoro dečice ne samo da nadilazi sve visokobudžetne bljuvotine u 3D tehnologiji već me je podsetila na jedan događaj od pre dvadesetak godina
Sve ostalo bilo je isto, u finalu Palfi i Lesar, spremali su isto jelo, nekakvog smuđa s bundevom u bučinom ulju, isti su bili članovi stručnog žirija, isti studio, ista špica, sve isto, samo na Novoj TV naslovom masterchefa ovjenčan Nikola Lesar, a na Federalnoj televiziji Marko Palfi.
Evo još jednog teksta u kojem ćemo se pobljuvati po radu hrvatske policije. Zbog uštede prostora, učinimo to u prvome pasusu: hrvatska policija je u najvećoj mjeri organizacija profašističkoga tipa, impregnirana mentalitetom koji se nije promijenio od vremena Tuđmanove diktature, uvijek spremna da bez suvišnih obzira ugrozi prava i slobode građana, te tako – za račun nacionalnih, partijskih ili osobnih interesa – potkopa vrijednosti demokratskog društva, one nad kojima bi nominalno trebala skrbiti.
Evropska Unija bježi od uzroka problema i bavi se posljedicom kao da je posljedica uzrok. Kako? Tako što smatra da je ključni problem zemlje Federacija BiH, a ne zakovana dvoentitetska struktura države; zato što smatra da u BiH najbolje funkcionira unitarni entitet, a onda ne završava tu logiku očekivanim zaključkom: ako najbolje funkcionira unitarni entitet – da li to znači da cijelu zemlju treba izgraditi kao unitarnu?
Svi tako ljuti na Zlaju, ljut Zoki, ljuta Bosna, a meni, jebiga - žao. Žao mi Zlaje, žao mi nas sjebanih na što smo spali, sjebanih nam vremena i sjebane takve Bosne kad se čovjek, eto, mora dočepati vlasti da bi se skućio.Za krov nad glavom čovjek se u ono doba mraka trebao tek zaposliti kao vozač viljuškara ili referent u općini, pa sačekati koju godinu dok mu stambena komisija nađe kakav zgodan stan na Alipašinom polju. Danas pak isti taj referent, za isti jebeni stan na Alipašinom, mora pobijediti na parlamentarnim izborima i formirati vladu.
BH treba heroje koji će znati pogledati sveukupnost ambisa ka kojem državljani BiH, bili oni Hrvati, Bošnjaci, Srbi, Ostali ili Neopredijeljeni, nezaustavljivo koračaju, a da ne slegnu ramenima, nego da progovore...