Važno je da se revolucionarno, pa čak i rušilačko, previranje izraženo u nemirima preusmeri u konstruktivnu akciju. To bi trebalo da dovede do promena koje će koristiti u traženju izlaza iz sve dublje krize.
Depardieu je u svojoj karijeri glumio Obélixa, Cyrana de Bergeraca, Dantona i Jeana Valjeana. Nešto kao kad bi Zlatko Vitez glumio Super-Hrvoja, Antu Starčevića, Vladimira Šeksa i sve začuđene svatove. Reklo bi se da Depardieu utjelovljuje stereotip francuskog takozvanog nacionalnog identiteta. Usprkos tome preselio se u Belgiju zbog previsokih poreza koje je uvela nova socijalistička vlada. Premijer Jean-Marc Ayrault je u najboljoj tradiciji ljevičarskog nacionalizma glumcu zamjerio manjak domoljublja, a predsjednik republike François Hollande nervozno je najavio da će Francuska, ‘zbog onih koji su se preselili u belgijska pogranična mjesta’, preispitati ugovore o oporezivanju s drugim zemljama.
Vladati državom naprosto traži drukčiji talent, drukčiju mudrost od one koja vam treba da biste uspješno pokrenuli i vodili posao. Veliki državnici, napokon, često nisu imali blage veze s tim. Na vlast nisu došli zato što su uspješno vodili lanac maloprodaje i zapošljavali nekoliko tisuća radnika. Dapače, najbolji vladar kojega smo mi imali čak je mrzio svoje poslodavce. Sve ove današnje menadžere ja bih mijenjao za jednoga takvog, da oprostite, bravara.
Da se razumijemo, svaka Marijani Petir čast i slava, ali da joj se, recimo, u garaži pojavi Srbin ili homoseksualac, nisam siguran da bi mu znala pročitati i ljudska prava, a kamoli rastaviti akumulator i ponuditi čovjeka kiselinom. Nije, brate, ženi mjesto u garaži. Da je, uostalom, dragi Bog htio da žensko umjesto kod kuće sjedi u parlamentarnom odboru za ljudska prava, dao bi joj za početak jedno takvo ljudsko pravo jel tako tako je. Kako da nas, uostalom, itko ozbiljno shvati kad u odboru za ljudska prava sjedi žena?
No, dovoljno smo podijeljeni da bi svaki ustanak i buna bili međusobni sukob zbog duha krivnje onog drugog koji se širi zemljom sa svakim suncem i svakom maglom.
Ovaj nas opširni uvod, cenjeni publikume, dovodi u središte stvari. U srce srpske korupcionaške tame. Optuženi Mišković jeste zgrnuo silne pare i to u rekordnom roku, ali čovek nije išao uokolo sa čarapom na glavi i pištoljem u ruci i otimao, nego je, da kažemo, uredno poslovao i to uglavnom sa državom. To jest sa njenim korisnicima, srpskim politikantima.
Francuska više nema sjajnu muziku jer je potiskivala sve oblike svoje popularne kulture, za koje se bojala da će dovesti u pitanje njeno jedinstvo; s druge strane, njena kuhinja je uspela da preživi, jer se oslanja na dragocenu raznolikost zemljišta i klime. Međutim, njena muzika nije daleko od univerzalne, više zaslugom producenata i di-džejeva nego zbog kompozitora. U širem smislu, ovo nam govori da bi uspešna decentralizacija doprinela obnovi francuske kreativnosti i ekonomskog rasta.
Itinerer ovog mog putovanja zaista je bizaran. Iz Zagreba i Beograda odlazim u Bosnu. Na putu vadim svoje dokumente točno šest puta. Sljedeća stanica na mom neobičnom putovanju je prelijepi Prijedor. Ili, možda, prelepi Predor. Jesmo li u Bosni? Da, jesmo. Ali i nismo. Na neki način jesmo. A opet na drugi nismo. Ne možeš ti to shvatiti, kažu mi ljudi. U gradu nekoliko novih novcatih džamija. Problem je samo što više nema vjernika. Ali dobro, to su detalji, zašto uvijek zanovijetaš? Treba – kao što smo već naučili - zaboraviti, baciti dokumente, uništiti fotografije i zbrisati imena iz sjećanja. Onda se lakše živi