Negdje intimno ti su pametnjakovići možda i malo zažalili kad vas je peteročlano Žalbeno vijeće Haaškog suda u petak konačno i neopozivo pustilo iz zatvora. Takva presuda nikako se nije uklapala u njihove teorije. Pokvarili ste im planove. Škoro će ponovno morati pjevati o konjima i snašama, a i biznis s majicama vjerojatno će jenjati. Pa i vi sami, dragi moj imenjače, dobili ste slobodu, ali kad se osvrnete, iza vas je jedanaest i po sasvim besmislenih, uzaludnih godina. I tu dolazim do posljednjeg, meni najvažnijeg pitanja. Osjećate li se možda nakon svega, što ja znam, malo blesavo?
Bosna, to je ona zemlja pored Srbije i Hrvatske što igraju perverzni fudbal na terenu koji sakriva ubijene, mučene i prognane do nepostojanja. Bosna, to je ona zemlja što je nesrećna navijačica u sportu susjednih zemalja i koja redovno nadrlja kad god dođe do gužve....
Ima već trinaest godina otkad je svakom racionalnom moralo biti jasno da je Haški tribunal puki politički instrument takozvane međunarodne zajednice čija je svrha da na teritoriji koja se u osnivačkim aktima Tribunala naziva "bivšom Jugoslavijom" provodi vlastite ekonomsko-kolonijalističke interese, uvijene u oblandu ljudskih prava i lijepih riječi
Nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima Gotovini i Markaču na MKSJ u Hagu, kao da su se svi u Srbiji ujedinili u osudi i zgražavanju – od vlasti do opozicije, od predstavnika nevladinih organizacija koje se bore za ljudska prava, do klerofašističkih organizacija.
Stranac koji ne razumije naš jezik ne mora se pitati kako to neki ban može istovremeno biti i nepoznatog imena i Kotromanić. Prepušten intuiciji slobodno će zaključivati da poster, kad je okačen u Pošti promoviše neke poštanske marke, izložen u galeriji da najavljuje izložbu naivne umjetnosti, a da visi u restoranu jer se gazda preziva Kotromanić.
Jesu li oni sinoć očekivali da će im on poručiti da treba smjesta srušiti banditsku vlast? I da odmah krenu rušiti izloge i razbijati po centru Zagreba, u atmosferi linča rušiti ustavni poredak i omražene institucije? Jesu, mnogi jesu
O prošlosti i dičnoj nam povijesti zato znamo sve. Thompson je sve to lijepo opjevao, tu smo doma. Sve smo mi to raspravili u ovih dvadesetak godina i nismo došli ni do kakvog pametnog zaključka. I kad bismo došli do zaključka da pametnog zaključka nema, popili bismo jednu putnu, pozdravili se i nastavili sljedeći put. Počeli bismo s Haagom, Domovinskim ratom, onda se malo vratili na Drugi svjetski, od tu do kralja Zvonimira, pa bismo se malo dotakli bjelosvjetskih urota, pa bismo se zakačili, a dikod bi poletila i šaka. Ali sve u svemu, znali smo na čemu smo. Mi, ka, livi i ovi tvoji, ka, desni, pa do rane zore. I ti bi sad da se okrenemo budućnosti.
Ali pošto je hljeba sve manje a perje ne raste na grani jorgovana, slabo da će se od takve države iko okoristiti. Možeš ti biti i Srbin i Hrvat i Bošnjak do mile volje ali od toga se ne živi, dragi moj rođače.
Vrtoglava brzina svih strana života ipak nam nudi puteve za bekstvo. Možemo postaviti pitanje: kome je potrebno 70 televizijskih kanala? Spontan odgovor da nikom nije potrebno, mora se smesta odbaciti: naprotiv, gotovo svima je potrebno, jer su način bekstva od ne-zna-se-čega u ne-zna-se-šta, ili iz jednog apsurda u drugi. Nesigurnost je obeležje našeg vremena: podjednako obeležje u smislu sramnog žiga na celu zločinca i u smislu mistične rane.