Nevjerovatan je osjećaj posmatrati publiku koja bukvalno plače od smijeha tokom predstave, da bi na kraju plakala od olakšanja što je neko izgovorio sve ono što oni sve vrijeme misle, ali se boje da takvo mišljenje nije „prihvatljivo“ u državi u kojoj žive.
U BiH ima ljudi kojima je dobro i nije im do mijenjanja i tuđe muke, a ima vjerovatno i onih koji imaju i suosjećaju se sa ovim stanjem, ali nisu u mogućnosti da adekvatno reaguju. Mostarac, Banjalučanin, Sarajlija, Tuzlak i ostali mještani BiH bilo ko od njih da je osjetio da mu život nije onakav kakav bi trebao, itekako će se naći. Svi smo u istom toru i uglavnom isti GMO konzumiramo. Nadam se da će se nekome od njih otvoriti oči i shvatiti da je vrijeme da uči.
Mladim ljudima ne trebaju nikakvi novi ratni pokliči niti licemjerna zgražanja oponenata koji se "čude" nekim izjavama, a iza kamera trljaju ruke, jer su dobili materijal za svoje zastarjele koncepte i priče kojima će i u budućnosti prepadati potencijalne glasače. Mladima treba zveckanje dobrim projektima i novcem koji će zaraditi svojim radom. Treba im pružiti model koji njihovu budućnost mijenja nabolje, a ne konstantno uvlačenje u prošlost i zakopavanje u blatu koje većina bh. političara stare garde decenijama brižljivo održava i koji su se tim blatom dobrano okoristili.
Pozorište mora da bude društveno angažovano. Nikad se ne prave predstave bez poruke. Ta poruka može da bude upakovana u laki žanr, ali ona je uvijek tu.
Ja nemam problem s tim i, kao što vidite, lako ću to izgovoriti, za nas postoji država BiH. Za nas postoji i RS u skladu s Dejtonskim sporazumom. Kakav bih ja to čovjek i političar bio da sada govorim da BiH ne postoji? Kao što vidite, ja isti rječnik koristim pred Vama i pred gospodinom Dodikom.