Sedam je dana otkako živim unutar Arktičkog kruga. Bogu iza nogu, može se reći. Sedam dana otkako sunce odbija da se ponaša kao civilizovana zvijezda i uporno ostaje na nebu kao lik na afteru koji ne zna kada treba kući. Kao i lik sa aftera, nisam spavao duže od 4 sata tokom noći tih sedam dana. Naviknuću se, valjda. Ako ništa, nadoknadiću kad sunce nestane tamo nekad u oktobru.
Stan mi je uredan, minimalistički, gotovo asketski. Ima sve što ti treba, ali pod uslovom da ne trebaš ništa posebno. Kuhinja, na primjer, dolazi s uređajem koji se zove air fryer. Sprava koja obećava sve: brzinu, efikasnost, modernost. Ali meni treba rerna.
Jer ja, naravno, hoću da napravim burek.
Ne zato što sam gladan. To se može riješiti na deset jednostavnijih načina. Nego zato što burek nije hrana. Tvrdoglava je to ideja da nešto možeš ponoviti, čak i kad si hiljadama kilometara daleko od mjesta gdje to ima smisla. A nije da sam ga nešto bogzna volio dok mi je bio dostupan svaki dan.
I tako, već sedam dana, tražim malu tepsiju. Dovoljno malu da stane u air fryer. To je moj projekat. Moja lična verzija naučnog rada za ponijeti kući sa posla. K'o da mi nije dosta na poslu. Hipoteza je da je burek moguć; metodologija je improvizacija; očekivani rezultat je razočaranje, ali dostojanstveno. Jer, na kraju krajeva, zar to nije definicija nauke?
Kad odjednom, pitanje. Kako sam završio ovdje?
Pitanje se pojavljuje, ali bez drame. Više onako usput nego kao kriza. Jer put je bio logičan. Studije, doktorat, postdok, aplikacije, grantovi, odbijenice. Puno odbijenica. Naučnik ne putuje zato što želi. Putuje zato što mora. Znanje je, očigledno, nomadsko zanimanje.
I evo me sada tu gdje jesam. Stabilan posao, predavanja, kancelarija s pogledom koji oduzima dah. Sve ono što bi trebalo značiti da si “uspio”.
Pa zašto onda stojim u kuhinji i mjerim dimenzije uređaja koji odbija da sarađuje sa mnom?
Možda zato što uspjeh ima čudnu naviku da dolazi s nuspojavama koje niko ne reklamira. Kao, recimo, činjenica da si sada toliko daleko od kuće da se svakodnevne stvari pretvaraju u apstraktne koncepte. Burek, recimo. Kod kuće je bio opcija. Ovdje je logistički problem.
I dok sunce u ponoć stoji na nebu kao da ismijava ideju vremena, ja pokušavam rekonstruisati nešto što nikada nije bilo samo hrana. Tijesto koje se razvlači bez žurbe. Miris koji se ne može simulirati. Kuhinja koja nije samo prostor nego kontekst.
Air fryer, naravno, ne razumije kontekst. On razumije temperaturu i vrijeme. Ništa više. I tu negdje leži razlika između mjesta i doma. Mjesto ti daje funkcionalnost. Dom ti daje smisao.
Da bih došao do ovog mjesta, stabilnog, sigurnog, profesionalno zadovoljavajućeg, morao sam napustiti dom. Kao da je jednačina unaprijed postavljena tako da nikad ne možeš imati sve varijable na svojoj strani. Ili je to možda jednačina samo za nesretne?
Ipak, nisam ja nesretan. Naprotiv.
Postoji nešto gotovo oslobađajuće u toj udaljenosti. Kao da tek sada, kad je sve daleko, možeš jasno vidjeti šta je zaista bilo tvoje. Nostalgija, ako se pravilno koristi, nije slabost. To je alat. Podsjetnik da vrijednost ne dolazi iz dostupnosti, nego iz značenja.
Burek još nisam napravio. Ali traženje tepsije se nastavlja. I možda je upravo u tome poenta. Da tražim. Jer pod ponoćnim suncem stvari imaju drukčiji oblik. Pa možda ni moj burek neće biti isti. Ali ako uspije, biće to prvi burek napravljen više iz nostalgije nego iz gladi.
I iskreno, to zvuči kao recept vrijedan pokušaja.