Rokenrol bend Vatra prvi put nastupiće u Prijedoru i to na ŠA festu 1. avgusta na prostoru Ljetne Bašte u centru grada. Ovaj fantastični festival organizuje se u čast prerano preminulog umjetnika Dalibora Popovića Mikše.
Hrvatska grupa Vatra formirana je 1999. godine u Virovitici i iza sebe ima jedanaest studijskih albuma i veliki broj nastupa. Kroz karijeru su dobijali mnoga priznanja i nagrade, ali njima je, kako tvrdi ekipa iz benda, najveća nagrada i satisfakcija kada nakon skoro trideset godina karijere ispred sebe imaju vjernu publiku. Autor pjesama grupe Vatra je Ivan Dečak. On je sarađivao sa mnogim kolegama, ali najviše voli da istakne saradnju sa legendarnim Massimom Savićem za kojeg je napisao mnogo odličnih pjesama, a čak je u planu bilo i da mu napiše cjelokupan album. O karijeri, muzici, životu i planovima novinar magazina BUKA razgovarao je sa pjevačem i gitaristom benda Vatra, Ivanom Dečak.
BUKA: Zdravo Ivane. Vatra je prvi put u Prijedoru. Šta Prijedorčani mogu očekivati od Vatre ovoga puta?
Ivan: Tako je, po prvi puta upriličit ćemo koncertno ukazanje u Prijedoru. Obzirom da nastupamo u sklopu festivala, plan je izvesti best of set listu. Vatra postoji od 1999. godine, objavili smo do sada jedanaest studijskih albuma, a pisao sam pjesme i za druge izvođače, pa za ovu prigodu planiram u set uvrstiti i pjesme kao što su Mali krug velikih ljudi, koju sam napisao za mog dragog prijatelja Massima, ali i Tango, Nama se nikud ne žuri, Sva naša ljeta, Slatke suze gorka ljubav i druge.
BUKA: Ima li treme pred ovaj koncert jer ipak ćete svirat na posve nepoznatom terenu?
Ivan: U mom slučaju i nakon dvadeset i sedam godina penjanja na pozornicu, trema je i dalje prisutna. To je valjda znak da mi je i još uvijek stalo do svog tog ludila. Međutim, čim zakoračim na pozornicu, trema nestaje, preuzima ju adrenalin i kao da ulazim u neki paralelni svijet, svijet u kojem se osjećam ugodno, svijet u kojem sam svoj.
BUKA: Na sceni ste od 1999. godine prošloga vijeka. Koliko se toga promIjenilo od tih vremena do danas? Da li je danas teže održavati karijeru?
Ivan: Karijera je poput vožnje automobilom. I nije uvijek ugodna, mirna i sigurna, treba biti spreman na udare kiše i vjetra, blato, vodene klinove, zavoje, uzbrdice, nizbrdice, poledice, gužve. Ukratko, treba znati prilagoditi vožnju uvjetima na cesti.
BUKA: Kako ste uopšte opstali sve ovo vrijeme?
Ivan: Uskratili smo si mogućnost izlaza u slučaju nužde. Mi smo prije svega prijatelji od djetinjstva, dolazimo iz malenog grada, Virovitica u Slavoniji, koji tih devedesetih nije nudio baš puno toga, tako da je za nas petero golobradih klinaca, glazba bila jedina zabava i uže za spas. Uz jako puno vježbanja, truda, vremena, živaca, ali i novaca, netko je to ipak vidio i nagradio nas. Zahvalni smo i presretni zbog činjenice da živimo za glazbu, ali i od nje.
BUKA: Da li je vaš put bio trnovit?
Ivan: Kako to misliš “bio”? Baviti se glazbom na ovim prostorima jednako je ludosti, ali na moju sreću uspio sam pronaći nekolicinu istomišljenika, jednako ludih, ako ne i luđih od mene, spremnih na ekspediciju bosih nogu kroz trnje.
BUKA: Davne 2000. godine dobili ste nagradu Crni mačak. Koliko vam je ta nagrada pomogla u karijeri?
Ivan: Nikada nismo pisali pjesme razmišljajući o nagradama, ali lijepo je kada na kraju nešto od tvoga rada prepozna struka, pa te i nagradi. Međutim, za opstanak benda najveća je nagrada publika, imamo sreću da je publika pustila naše pjesme u svoje živote
BUKA: Iza vas je jedanaest albuma. Da li ste zadovoljni svojim minulim radom i da li mislite da je vaša muzika mogla možda i malo bolje da se promoviše van Hrvatske?
Ivan: Uvijek gledam u budućnost, nisam od onih autora koji će se ušuškati u zadovoljstvu minulog rada. Vjerujem da najbolje tek slijedi i da se ona THE PJESMA tek treba dogoditi.
BUKA: Da li ste dolazili u iskušenje da odustanete od karijere?
Ivan: Glazba nije moj posao, ona je moj poziv. Nisam ja odabrao nju, ona je odabrala mene, pa kako da odustanem?!
BUKA: Živimo u eri interneta. Koliko nove tehnologije odmažu ili pomažu muzičarima?
Ivan: Ne znam kako je mladima koji tek sada počinju. Ono, kao imaš ti ocean mogućnosti, ali kako da primijete baš tebe, baš tu kapljicu u tolikoj količini beskonačnog mora. Mi se koristimo istim tim tehnologijama, dobro nam dođu za promidžbu svog sadržaja namijenjenog našoj publici.
BUKA: Kako uspijevate da naplatite muziku i da li su koncerti jedini izvor prihoda rock benda?
Ivan: Mi u Hrvatskoj imamo jako dobro ustrojenu zaštitu autorskih prava, ZAMP. Lagao bih kada bih rekao da sam potpuno zadovoljan, ali kao što sam već spomenuo u razgovoru, ne živim od prošlosti, non stop pokušavam skladati, snimati i objavljivati nešto. Bilo to za Vatru, za neke druge izvođače, pjesme za djecu, reklame.
BUKA: Recite nešto o saradnji sa kolegama. Ima li je danas? Pomažu li rokeri jedni drugima?
Ivan: Hm, to je dobro pitanje. Ja sam se okružio kolegama istomišljenicima i kroz godine smo postali puno više od prijatelja, sa nekima sam se i pokumio. Massimo je, recimo, bio jedan od netipičnih glazbenika. Kad god je bio u prilici, javno bi zahvalio za pjesme koje sam mu napisao ili ako bi svirao neki veliki koncert u zemljama ili dvoranama u kojima mi još nismo nastupali, povukao bi nas sa sobom i predstavio toj nekoj novoj publici. Bio je plan da mu napišem kompletan novi album, ali sudbina je htjela drugačije. Međutim, zauvijek će ostati pjesme “Nama se nikud ne žuri”, “Mali krug velikih ljudi”, “Putujemo i kad stojimo” i posljednja koju je ikada objavio “Zamisli”, kao podsjetnik na jedno divno prijateljstvo i jednog sasvim posebnog čovjeka.
BUKA: Ima li rokenrol budućnost?
Ivan: Ukoliko budućnost ima budućnosti, nema straha za rokenrol. Rokenrol je kroz povijest jedina konstanta, svi ostali pravci su usputni bljeskovi.
BUKA: Kako stojimo sa mladom generacijom. Ima li dovoljno publike?
Ivan: Čini mi se da su mladi fantastični, barem ono što sam primijetio. Izgledaju mi ujedinjeni i neopterećeni, a to je sasvim dovoljno za početak.
BUKA: Poruka mladim muzičarima koji žele da se ostvare kao rok muzičari.
Ivan: Mladi muzičari, ukoliko želite uspjeti, ne slušajte stare muzičare.