„The People's power is a fact of life“.
Ovih dana vidimo da Evropa gori, a demonstracije širom kontinenta poprimaju razmjere pravog pravcatog „događanja naroda“. Pri tome su taktike i strategije koje se primjenju veoma maštovite i različite od zemlje do zemlje. Nesumnjivo najbriljantniji pristup demonstrirali su studenti i građani Srbije. U pitanju je uistinu ingeniozan projekt i metod kakav nismo imali prilike da vidimo u novijoj političkoj istoriji. Mi još uvijek nismo u potpunosti obuhvatili sve što se dogodilo u Srbiji, ali svako osjeti da se radi o nečem što je više od tek jednih izbora.
Studentski pokret
Za razliku od drugih evropskih država, Vučić je u Srbiji uspostavio udžbenički primjer jakog autokratskih režima koji po pravilu nije moguće uzdrmati u standardnoj demokratskoj proceduri. Iz opštepoznatih razloga: takvi režimi pribjegavaju potpunoj uzurpaciji resursa države (koji se stavljaju u službu režima, a ne ustavnog poretka), kreiraju koruptivno-klijentelističku spregu moćnih, uspostavljaju potpunu medijsku dominaciju, devastiraju opoziciju itd. Zato je u rušenju takvih režima potrebno primijeniti drugačije metode. Studentski pokret u Srbiji demonstrirao je originalan i dobro osmišljen metod.
Prvo, za razliku od npr. Tisza u Mađarskoj, studenti se nisu strukturisali kao politička stranka, već kao opštegrađanski pokret. Takođe, studentski pokret nema lidera, već se radi o mreži koja uključuje veliki broj ljudi u ulozi frontmena pokreta. Obje stvari su bile odlična i efikasna zaštita od uzurpacije od strane režima. Decentralizovan i depersonalizovan pokret bio je imun na standardne metode pritiska: režim nije imao mete koje bi mogao da prevuče, ucijeni ili potkupi.
Drugo, pokret je uzeo formu opštenarodnog ujedinjenja. Zato je isključio formalnu opoziciju – koja je, zapravo, samo smetala i više je koristila režimu nego promjeni. U fazi mobilizacije, pokret je bio u stanju da uključi širok dijapazon ljudi i privuče sebi ogroman broj građana. Zato je, između ostalog, morao biti nenasilan: upadljiva karakteristika studentskog pokreta je njegova nenasilnost – dok po Francuskoj i ostalim evropskim državama bijesni demonstranti pale institucije i razbijaju izloge, srpski studenti su napali vladajući režim sa osmijehom na licu i pjevajući poruke mira, jedinstva i sloge. Pokret je bio dovoljno mudar da ne odgovori nasiljem čak ni na direktne nasrtaje režimskih falangi i zadržao je hladnokrvnost i pod policijskim pendrecima.
Da bi zadržao kapacitet da privuče najšire mase pokret je takođe morao biti ideološki redukovan i maksimalno širok. Da bi se to postiglo, pokret je izbjegao zamku da se zatvori u jednu ideološku poziciju ili, na primjer, jednu spoljnopolitičku opciju. Već se samoograničio na ona pitanja oko kojih je moguće postići opšti društveni konsenzus: depolitizacija institucija, oslobađanje medijskog prostora i pravna država. Identitetske razlike mogu biti stavljene u stranu na ovim temama. Zato je bilo moguće vidjeti slike na kojima ljudi sa šajkačom i kokardom stoje u istoj liniji sa onima sa fesom, djevojke iz Novog Pazara nose hidžab i zastavu Srbije, a okorjeli ateisti marširaju sa mladim Gavrilom i njegovim krstom.
Pun pogodak bio je samoimenovanje pokreta sa „Čuvari ustava“ – program pokreta je definisan Ustavom Srbije, koji su aktualne vlasti gazile i pogazile. Istovremeno su teška pitanja, poput sankcija Rusiji, članstva u NATO i slično, ostavljena za kasniju fazu – nakon što se država dovede u red. To je, ne samo veoma pametan taktički pristup, već je i u potpunosti utemeljen u realnosti: u stanju u kome se država Srbija trenutno nalazi nije moguće formirati politički stav o bilo kom pitanju na stvarno demokratski način. Jer nedostaju osnovni uslovi demokratije – poput javnog medijskog prostora i pravne države. Da li građani Srbije mogu kreirati politički stav o nekom pitanju u uslovima kada je kompletan javni diskurs prekriven propagandom koja forsira narativ vladajuće stranke? Zato politički stavovi Srbije nisu iskaz demokratske volje građana, već personalne volje ili hira vladara koji je onda medijskom dominacijom nametnut „demokratskoj“ većini. Studenti su shvatili da je prethodni korak, preduslov za formiranje politika, stvaranje uslova da se to dogodi. Inteligentno i mudro stanovište.
Probijanje medijske blokade i mobilisanje građana izvedeno je na jednako ingeniozan način. S obzirom da svi autokratski režimi, pa tako i ovaj u Srbiji, potpuno pokrivaju javni prostor, studenti se nisu mogli osloniti na standardne kanale komunikacije sa građanima. Zato su maestralno iskoristili alternativne metode komunikacije koje nude nezavisni i alternativni mediji i moderne mrežne tehnologije. Doprinos koji je u tome dao, recimo, Fakultet dramskih umjetnosti kreiranjem velikog broja propagandnih sadržaja je nemjerljiv. Akademija umjetnosti je izbacila bezbrojne vizuelne sadržaje i parole. Formiran je „Blokadni hor“ koji je vrlo efikasno mobilisao ljude izvodeći revolucionarne klasike poput EKV „Zemlje“. Zorja je maestralno otpjevala himnu pokreta „Hajde grade“. Bezbrojni drugi su dali svoj doprinos i ta kumulativna energija mnogih je na kraju probila pokušaj izolacije pokreta. Mnoge od ovih akcija su prava remek-djela angažovane umjetnosti i političkog angažovanja uopšte.
Studenti su uložili i ogroman trud i rad na terenu. Autokratski režimi imaju jaku partijsku infrastrukturu i u stanju su da mobilišu svoje članstvo na vrlo efikasan način. Kako raspolažu resursima države uzurpiranim u stranačke svrhe, oni lako kreiraju armiju odanih vojnika stranke. Klasična opozicija nema šanse da se tome suprotstavi iz prostog razloga što ne raspolaže ni približnim resursima. Studenti su porazili ovu mašineriju jednostavnom, ali sjajnom taktikom: volonteri su krenuli da marširaju Srbijom i uzduž i poprijeko prešpartali zemlju šireći ideju i plan pokreta u direktnim razgovorima sa građanima. Ako ništa drugo, ovo je epski primjer požrtvovanja i direktne demokratije. Akcija „Student u svakom selu“ je tipičan, ali prelijep primjer kanalisanja energije otpora mladih ljudi u silu koja je u stanju da na terenu pobijedi režimsko-stranačku armiju.
Studentska lista
Prethodno opisane taktike i decentralizovani metod djelovanja pokazao se neobično efikasnim u tzv. “negativnoj” fazi revolucije – kada se ruši prethodna vlast. Međutim, mnogi sumnjaju da on može biti efikasan u tzv. “pozitivnoj” fazi vladanja: kreiranju i provođenju državnih politika. Ta primjedba ima smisla i zaslužuje da se razmotri.
Prvo što upada u oči jeste da se studentska lista ne sastoji od studenata, već od velikog broja eksperata. Studenti, svjesni svoje mladosti i neiskustva, nisu se odlučili da sami preuzmu mandate vođenja države, već su formirali listu od uglednih javnih ličnosti i dokazanih eksperata koji prethodno nisu bili politički angažovani. Maestralno. Na njoj se nalazilo 150 univerzitetskih profesora, polovina onih koji su ušli u Parlament ispred studentske liste su doktori nauka, a još 3200 doktora nauka, docenata i naučnih istraživača potpisalo je podršku listi, stavljajući se na raspolaganje za buduće potrebe. Platon je još prije 2500 godina govorio da je idealna država ona u kojoj vladaju najumniji – klasa filozofa vladara. U Srbiji sada imamo bukvalno ozbiljenje te platoničarske vizije: Srbija trenutno ima njumniji Parlament na svijetu.
To samo po sebi daje osnova za optimizam. Međutim, problem i dalje postoji: studentska lista sastoji se od velikog broja ljudi sa različitim političkim uvjerenjima – to je prava kompilacija svega i svačega: liberala, konzervativaca, ljevičara, desničara, vjernika, ateista i svih ostalih. Kako se oni mogu strukturisati u jedan stav, donijeti zajedničku politiku i provoditi ju? Mnogi su uvjereni da to neće biti moguće i da je budućnost te liste neminovna podjela na frakcije i rascjep. Naročito kada se iz faze uspostave pravne države i rehabilitacije javnog prostora pređe na konkretne odluke tipa one o sankcijama Rusiji ili o članstvu u EU i NATO.
Pokret i tu daje osnova za optimizam. Naime, poslanici liste neće biti potpuno autonomni u svojim glasanjima, već će se konsultovati sa studentskim plenumima i drugim organima pokreta, pa i širom društvenom zajednicom. Svi kandidati su potpisali izjavu kojom se obavezuju na to, a u kojoj između ostalog stoji:
Ovo je prije svega protektivni mehanizam koji ima za cilj da spriječi uzurpaciju sa strane: kupovina “papaka” ovdje će ići mnogo teže. Međutim, mnogi u tome vide “diktaturu nekakvih anonimnih studentskih organizacija”. Stvar je upravo suprotna. Razmislimo malo: šta su zapravo “narodni poslanici” u sistemu parlamentarne demokratije? Ljudi koji predstavljaju svoje glasače i provode njihove političke agende – kako to i sam termin “poslanik” sugeriše. U tom smislu, studentski pokret, zapravo, povećava kapacitet demokratske participacije glasača. U sadašnjoj formi parlamentarne demokratije koja dominira u gotovo svim zapadnjačkim državama, stvarna demokratska moć građana ispoljava se samo svake četri godine na izborima. To je otvorilo širok prostor za partijski i drugi klijentelizam, jer izabrani poslanici tokom mandata nisu odgovorni svojim biračima. Studenti Srbije su kreirali model koji će zainteresovanim građanima omogućiti pristup i uticaj na svoje poslanike i u toku njihovog mandata. Takva demokratska logika cijelog pokreta vidi se u tome da se razmišlja o modelu donošenja “teških” političkih odluka metodom opštenarodne konsultacije koju omogućavaju moderne tehnologije. To je gotovo model referendumskog odlučivanja o teškim pitanjima. Demokratsku prirodu cijelog projekta najjasnije izražava stav koji ponavljaju mnogi poslanici sa studentske liste: “mi smo tu da služimo – a ne da vladamo”. Služiti, pak, znači provoditi ono što vam građani nalože da provodite: poslanici su shvaćeni kao izvršioci naloga zainteresovanih građana. Hayek je svojevremeno definisao krizu zapadne demokratije kao grešku koja se sastoji u sljedećem: demokratija je svedena na pitanje “Ko” treba da vlada. Stoga su izbori shvaćeni kao prost odabir nosilaca funkcija kojima se onda prepušta vlast. Međutim, izvorni smisao savremene demokratije (od Francuske revolucije i Američkog ustava) je u pitanju “kolike ingerencije” vlast treba da ima – nevezano za to ko ju vrši. Otuda ograničavanje autonomije izabranih poslanika nije antidemokratska uzurpacija, već upravo suprotno: resetovanje demokratije na njen izvorni smisao.
Da li će ovaj ili neki drugi model biti primijenjen i zaživjeti ostaje da se vidi, ali po svemu sudeći, nema sumnje da će studentski pokret tretirati poslanike kao glasnogovornike pokreta i širih masa, a ne kao slobodne jahače koji su dobili mandat i tek će za četri godine doći na raport. Imajući u vidu sadašnje stanje demokratije, ovo je uistinu revolucionarno, gotovo pa utopijski pokušaj. Građani Srbije ne samo da su demonstrirali moć naroda da sruši autokratski režim, već imaju i ambiciju da vlast prinude da konstantno, u svakoj konkretnoj odluci, konsultuje i slijedi mišljenje zainteresovanih građana. Vidjećemo šta će od ovoga biti i na šta će se na kraju stvar svesti, ali da se radi o intrigantnom eksperimentu, projektu bez presedana u novijoj političkoj istoriji, nema nikakve sumnje.
Logika cijelog pristupa jasno se vidi u mnogim konkretnim slučajevima. Recimo, gostujući nakon pobjede na RTS-u jedan od predstavnika studentske liste uradio je gotovo nezamislivu stvar: kritikovao je RTS zato što daje previše prostora studentskoj listi u odnosu na protivnike – „što mi shvatamo nekom vrstom nepotrebnog dodvoravanja“. Studentska lista neće da slijedi raniju autokratsku matricu i da preuzme RTS i upregne ga kao propagandnu mašineriju svojih politika, već želi da RTS i ostale institucije rade svoj posao: objektivno izvještavaju građane da bi oni imali uvid u stvarnost, te na osnovu tog uvida kreiraju politički stav koji će studentska lista onda provoditi. Jedna od impresivnih ličnosti sa studentske liste, profesor Aleksandar Čupić, poentirao je na sledeći način: „Mi hoćemo da depolitizujemo institucije da bi svi mogli da se bavimo politikom.“ Ovo je upravo nevjerovatno za našu političku scenu.
Eksperiment: srpska demokratska revolucija
Značaj cijele priče očito prelazi okvire jednog izbornog procesa, pa čak i rušenja jednog autokratskog režima. Za samu Srbiju ovo znači izlazak iz 1990-tih. Od raspada Jugoslavije Srbija je konstantno bila pod autokratskim režimima (sa kratkim intermecom Đinđića) i nikada nije izgradila stvarno demokratsku državu. Vučićeva diktatura samo je nastavak kontinuiteta političkog sistema koji je uspostavio Milošević. Ne sam poraz SNS režima, već ono šta ga je porazilo, znači kraj te epohe: Srbija je napokon iskoračila iz autokratskih 1990-tih u modernu demokratiju primjerenu jednoj evropskoj naciji 21. vijeka. Ona time mijenja i međunarodnu percepciju sebe. Srbija se već decenijama doživljava kao “balkanski bolesnik” koji nije kapacitiran da se izdigne iznad svoje autokratske, po porijeklu i prirodi orijentalne despotičnosti. Studenti Srbije razbili su tu neistinitu predstavu i demonstrirali demokratski kapacitet kakav trenutno ne postoji nigdje u Evropi. Oni su bukvalno održali lekciju iz demokratije, izvorno shvaćene kao vladavina i moć naroda, svima na našem kontinentu. Zaslužili su Nobela, van svake sumnje. Ne treba uopšte biti iznenađen ako se pojave mnogobrojni imitatori ovog, za sada vrlo uspješnog eksperimenta.
Jer mi svi osjetimo da nešto debelo ne štima sa zapadnjačkim demokratijama. Duboke države našle su načina da se infiltriraju kroz institucije demokratskih sistema koje tako, umjesto da služe narodu, one mu nameću svoju volju – a da ne moraju iskoračiti iz demokratskih institucija i procedura, već upravo koristeći iste. Srpski studenti su demonstrirali u praksi jedan način kako se to može spriječiti, a zapadnjačka demokratija transformisati da ponovo bude u funkciji svoje izvorne misije: vladavine naroda. Mi Srbi smo zaista nebeski narod: ne samo da smo preko noći preskočili iz autokratije u demokratiju, već smo usput i popravili ovu, već uveliko istrošenu i pokvarenu zapadnjačku demokratiju. To znači da Srbija predstavlja važnu kariku u prevazilaženju aktualne krize Evrope: ono što se dogodilo u Srbiji predstavlja praktično redefinisanje načina na koji jedna demokratska nacija treba da brani evropske demokratske vrijednosti.
Brisel i mnoge evropske države jesu pomogle ovu demokratsku revoluciju u Srbiji, ali to je suštinski autentičan srpski politički proizvod. Srbija se promijenila, sada treba da se promijeni i Evropa – prije svega da olabavi svoj odnos prema teškim pitanjima srpske politike kada ona dođu na red. Jer ovaj proces nije ireverzibilan: koliko god povratak na staro više nije moguć (restauracija autokratije tipa 1990-tih teško da je izvediva nakon ovog iskustva) ipak, protivnici srpske demokratske revolucije, i domaći i strani, mnogobrojni su. A reakcionarne sile mraka i beznađa, iako relikt 1990-tih, sigurno se neće predate bez borbe. Tako da čitava stvar lako može zaglibiti u neuspjeh. Što bi bila prava politička tragedija – ne samo za Srbiju, već i za Evropu, koja ne bi smjela sebi dozvoliti da ponovo izgubi Srbiju.
Na kraju, studentski pokret, dokle god u konačnici dobaci, omogućava našoj generaciji da napokon smiri svoju savjest. Neko je dobro primijetio: mi nismo bili u stanju da napravimo normalnu državu i propustili smo priliku da uredimo naše društvo na primjeren način. Ali smo zato odgojili generaciju koja je to u stanju da uradi. Nismo se baš iskazali kao politički subjekti, ali smo bili izvrsni roditelji.