Ovo u intervjuu za BUKU kaže dugogodišnji studentski aktivista iz
Jajca Samir beharić. Sa njim smo razgovarali o situaciji u Jajcu, o
tome kako izaći u kraj sa podjela u obrazovanju, imamo li snage za to,
te kako on razmišlja o mladima u Bosni i Hercegovini.
Ovih je dana cijeli region pisao o podvigu mladih Jajčana
koji su uspjeli da makar na godinu dana odgode osnivanje nove škole
prema bosanskom planu i programu. Svi su odmah stali uz njih, javnost
je nepatvoreno navijala za njih osim nacionalista sa svih strana. Ti si
dugo u ovoj priči, pratio si ih? Šta se trenutno dešava u Jajcu?
Kao osnovac koji je pohađao „dvije škole pod jednim krovom“ u Jajcu,
ali i kao gimnazijalac u Srednjoj školi „Nikola Šop“, za koju je novim
prijedlogom nacionalističkih stranaka bila određena etnička podjela,
osjećao sam moralnu obavezu da direktno i na terenu podržim svoje mlade
sugrađane i sugrađanke. Borba koju oni vode nije samo njihova borba. To
je borba svih onih koji će kratkoročno ili dugoročno biti pogođeni
posljedicama segregacije u obrazovanju. Drugim riječima, to je borba
svih nas, ali jajački srednjoškolci su bili najhrabriji da stanu na
bastione i vizionarski brane budućnost Jajca od nasrtaja
nacionalističkih kohorti.
Inicijativa o podijeli škola smrdi na nacionalistički vonj od samog
početka: od fantomske peticije koju je potpisalo 300 nepoznatih
roditelja, preko prećutnog odobravanja podjele škola od strane Općinskog
vijeća Jajce do trenutnog političkog uzmicanja od osnivanja nove,
etnički homogene škole. Nisu samo roditelji srednjoškolaca oni koji
trebaju odlučivati o podjeli škola. Njihovo mišljenje je bitno, ali ni u
kom slučaju ne smije biti presudno! Bitno je i mišljenje svih onih koje
će sutra, nakon podjele škole neko presresti i pretući u gradu jer im
ime zvuči bošnjački ili hrvatski. Ovo ne govorim iz sopstvenog hira,
nego iz iskustva. Već rekoh da sam pohađao „dvije škole pod jednim
krovom“, što je ranih 2000-ih podrazumijevalo svakodnevne verbalne i
fizičke obračune između bošnjačkih i hrvatskih učenika. Oni se nisu
tukli jer su znali mnogo jedni o drugima, već baš suprotno. Njihova
mržnja je direktan proizvod neznanja i predrasuda o svome komšiji,
pogrešnog odgoja, te nacionalističkih narativa kojima su učenici tih
škola svakodnevno bili izloženi. Uključujući i mene!
Kako bismo razumjeli šta se dešava u Jajcu, bitno je znati da su SDA
i HDZ sve do prije nekoliko mjeseci u Općinskom vijeću bili u koaliciji
koja je pukla u predizbornoj godini. SDA se nikada do sad nije bunila
protiv hrvatskog plana i programa i grba sa šahovnicom, pa čak ni prije
dvije godine kada je gimnazijalka Halima Hodžić napravila žalbu protiv
grba sa šahovnicom. Jajačka SDA je tada ostala gluha i nijema. Danas,
dvije godine kasnije i nekoliko mjeseci pred izbore, to je postao
iznenadan problem. Kao i pred svake izbore, jajački političari djeluju
po principu „zavadi, pa vladaj“, šireći nacionalističku mržnju i blateći
dojučerašnje koalicione partnere.
Ipak, nova generacija mladih Jajčana i Jajčanki odrasta operisana od
nacionalnih okova, te se nakon osnovnoškolskog obrazovanja u
segregacijskom okruženju (napominjem da su osnovne škole i dalje
podijeljene) sastaju u srednjoj školi, gdje zajedno uče, druže se i
zaljubljuju. Mržnja se gasi već u prvom razredu, jer mladi ljudi u Jajcu
postaju svjesni neučinkovitosti, ili još bolje reći štetnosti
nacionalizma koji je njihove roditelje, stariju braću i sestre odveo iz
Jajca. U Jajcu trenutno vlada strah naroda od političara i političara od
mladih ljudi. Od samog početka plan je bio da nova srednja škola počne s
radom ove godine, te je očito da su srednjoškolci pomutili račune
lokalnim šerifima koji su zbog ogromnog pritiska javnosti shvatili da bi
im guranje priče o razdvojenim školama donijelo više negativnih, nego
pozitivnih poena na predstojećim izborima. Ovakav razvoj situacije
predstavlja veliku pobjedu srednjoškolaca koji još nemaju ni pravo
glasa, a koji su svojim roditeljima i profesorima koji sramno šute na
najbolji mogući način pokazali kako se kroz aktivizam i javno
zagovaranje mijenjaju političke odluke. Odluka o osnivanju nove škole je
prolongirana, što nam daje dodatn godinu dana za lobiranje da se odluka
sasvim poništi, a posojeće podijeljene škole ujedine!
Suština problema nije ni grb sa šahovnicom, ni hrvatski plan i
program, što su nesuglsice koje što prije treba riješiti. Status quo
nije rješenje. Suština problema je da nova škola neće podići kvalitet
obrazovanja u Jajcu, neće zadržati mlade ljude, a doprinijet će
podizanju nacionalističkih tenzija u gradu koji može poslužiti kao
primjer suživota u centralnoj Bosni, jednom od rijetkih preostalih
multietničkih džepova Bosne i Hercegovine.
Problem dvije škole pod jednim krovom stvar je koja razdvaja
djecu, koja ih od početka dijeli. Je li BiH spremna da se konačno
obračuna sa ovim problemom?
BiH na rješenje ovog problema čeka već predugo i svaka naredna godina sa
podijeljenim školama nas vraća godinu unazad, te tako predstavlja
svojevrsnu civilizacijsku regresiju koja izaziva i etničku fragmentaciju
društva. U samom gradu Jajcu, učenici osnovnih škola pohađaju „dvije
škole pod jednim krovom“, dok su srednjoškolci zajedno u školskim
klupama, bez obzira na etničku pripadnost, tako da su grad i društvo
spremni na oboje. U drugim bh. gradova imamo varijacije na temu, ali
ključni element je da ovo zapravo nije problem uzrokovan društvenim
prohtjevima, već društvenom šutnjom, kombinovanom sa političkim
avanturizmom i fašizmom koji propisuje da „kruške i jabuke ne možemo
miješati“.
BiH i njeno društvo se kroz demokratske procese – izborima ili na
primjeru dobre prakse jajačkih srednjoškolaca – protestom, može i mora
izboriti protiv segregacije i odabrati zajedništvo i inkluziju. Ovdje ne
smije biti neutralnih. Ko je neutralan, taj je za segregaciju, a to je
civilizacijska tekovina koja će u historijskim analima ostati upisana
crnim slovima.
Istovremeno, sve etničke grupe trebaju imati pravo na
samoopredjeljenje i izučavanje nacionalne grupe predmeta. Prisilno
izučavanje nacionalno orjentisane historije, geografije ili književnosti
nije prihvatljivo, te se od političara treba zahtijevati politički
kompromis i odbiti svaki pokušaj odlaska u ekstrem. Između etnički
podjeljenih škola i dominacije jednog nastavnog plana i programa se
nalazi lepeza rješenja. Za njihovo iznalaženje je potrebno dosta
vremena, spremnosti na kompromis i političke volje, a upravo to je ono
što našim političarima nedostaje ne samo pri rješavanju ovoga, već i
mnogih drugih problema.
Ti si nebrojeno puta javno iskazao svoje mišljenje, čest si
gost u medijima, koliko treba imati snage i volje da se baviš aktivizmom
u zemlji gdje većina “šuti i trpi”?
Jednostavno to shvatam svojom društvenom obavezom, te ne mislim da me je
neko tome naučio. Barem ne u školi! Na aktivizam gledam kao na
alternativni način promjene trenutnog stanja u društvu. Kao mlade osobe,
nemamo mnogo vremena za kalkulisanje. Ako želimo prosperitetno društvo,
moramo se organizovati mnogo bolje od onih koji rade na njegovoj
razgradnji, a takvih je mnogo i veoma su dobro organizovani. Nekada
razmišljam i govorim sebi da ako ne djelujem, jednog dana ću se
pogledati u ogledalo i kuditi se što nisam barem pokušao nešto
promijeniti. Često su to momenti kada se pokrenem, te mislim da je to
„probijanje leda“ i najteži dio procesa za sve one mlade ljude koji su
uljuljkani generalnim trendom u kojem ih roditelji ne uče da se bore za
svoja prava, profesori i profesorice na fakultetima ih ne uče kritičkom
mišljenju, već memorisanju i ponavljanju činjenica, a društvo ih uči da
za uspjeh i zaposlenje trud nije nužno potreban. Tada veze i novac
postaju bitniji, te sistem vrijednosti doživljava svoj sunovrat, a odgoj
u takvom sistemu ne može ni izroditi većinu koja ne pribjegava
filozofiji „šuti i trpi“.
Šta je sa starijom generacijom, šta je sa našim roditeljima?
Problem su i oni, koji su odrasli u sistemu gdje se glas protiv
vlasti nije dizao, gdje kritičko mišljenje nije bilo vrlina i gdje je
sloboda govora predstavljala ekstreman oblik avanturizma. Da bismo se
borili protiv nacionalizma u društvu, najprije trebamo pobijediti
nacionalizam u svojoj porodici i savladati pritiske i uticaje koji
dolaze od roditelja i rodbine. Kada preskočimo taj zid, dolazimo u
sredinu gdje ćemo naći određen broj istomišljenika koji su prošli isti
proces i bez kojih ni ja ne bih imao motivaciju da radim to što radim.
Velika većina njih nije u medijima, rade tiho, ali efikasno i krče put
novim aktivistima poput društveno odgovornih jajačkih srednjoškolaca i
generacija koje dolaze. Problem vidim u trendu što baš oni koje je bh.
društvo prepoznavalo kao društveno aktivne u posljednjih nekoliko godina
odlaze jer njihov kvalitet BiH ne prepoznaje dugi niz godina, već to
rade zemlje Zapadne Europe.
Posebno mi smeta što društvo, nekada i intelektualci kritikuju mlade
koji odlaze. Odlazak mladih je samo logična i neminovna posljedica
nebrige zemlje za mladima visokog kalibra koji bi za 10, 15 ili 20
godina predstavljali dorske stubove bh. društva. Ovako će se oni mladi
koji su napustili zemlju u BiH vraćati samo kao turisti, osim ako odnos
prema njima drastično ne promijenimo.
Dosta si u kontaktu sa mladim ljudima, kako oni trenutno razmišljaju o ovoj zemlji?
Mladi ljudi razmišljaju o ovoj zemlji bolje nego što ona, odnosno njeni
političari razmišljaju o njima. Život u BiH za mlade ljude nije lopta
šarena, kao što će to neki od naših političara reći, već borba protiv
sistema koji preferira podobne ispred sposobnih i one s vezom ispred
kvalifikovanih i edukovanih. Uprkos visokoj stopi nezaposlenosti, veliki
broj mladih ljudi ostaje u BiH. Neko ostaje zbog vjere u pronalazak
posla, drugi zbog poteškoća napuštanja komfor zone, treći zbog
partriotizma, ali ništa od navedenog ne puni stomak. Odlazak iz BiH nije
nešto na šta je lahko odlučiti se. Za takav potez je potrebna volja,
hrabrost i u konačnici novac.
Preduga pauza od završetna visokog obrazovanja do prvog zaposlenja slabi
samopouzdanje kod mladih ljudi i stvara gubitak povjerenja u samu
državu. Imajmo u vidu da u BiH više od 50% radno sposobnih mladih nije
zaposleno, te se mladi ljudi na sve načine trude zaraditi novac: kroz
seminare i konferencije, stipendijske programe ili plaćena stažiranja,
ali ništa od takvih ponuda ne može nadomjestiti ulogu države u pružanju
zaposlenja mladim ljudima. Upravo su to neki od glavnih razloga zbog
kojeg, po podacima UNDP-a, preko 62% mladih želi napustiti BiH.
Patriotizam je trik političara koji pomaže u zaustavljanju odlaska
određenih omladinskih grupacija, ali nije ga moguće koristiti beskonačno
mnogo puta. Toga su i političari svjesni, ali u posljednjih nekoliko
godina institucionalnih pomaka u poboljšanju prilika koje se nude mladim
ljudima u BiH nema u onoj mjeri u kojima je to mladim generacijama
prijeko potrebno.
Ti si obišao dosta zemalja, u kontaktu si sa mnogim mladim
ljudima, kako o svojoj zemlji razmišljaju tvoji vršnjaci u Njemačkoj,
Austriji…?
Iako nisam posjetio sve zemlje Europe, zahvaljujući studijskim
razmjenama i neformalnom obrazovanju i putovanjima, upoznao sam mlade
ljude iz cijele Europe i sa njima razgovarao o načinu života u njihovim
zemljama. Tamo gdje je mladim ljudima dobro, oni i ne razmišljaju mnogo o
politici, državi i njenim zakonima. Njihovo stanje me asocira na onaj
citat Rambo Amadeusa, u kojem on kaže da je nacionalizam tema do 300
eura prihoda mjesečno, a kad plata pređe 500 eura, onda počinje razgovor
o garderobi i kafićima, kad pređe 1.000, onda je top tema zdrava hrana,
ljetovanja i zimovanja…
Mladi u EU putuju neuporedivo više od mladih ljudi u BiH. Europski
studenti su otvoreniji za studij u inostranstvu, iako slične opcije
imaju i studenti u BiH. Mladi iz Zapadne Europe imaju mnogo više prilika
za zaposlenje, njihove države im nude olakšice za pokretanje biznisa i
stručno usavršavanje. Ne zanemarujući probleme koje i moji prijatelji iz
EU imaju, naši vršnjaci iz prosječne zapadno-europske države osjećaju
komotnije u svojoj koži od mladih ljudi koji žive u BiH.
Frapantni su podaci o odlasku mladih ljudi, godišnje ovu zemlju
napusti jedan grad ljudi…Kakvo je tvoje mišljenje? Kako zaustaviti
trend?
Institut za razvoj mladih KULT navodi da je od rata iz BiH odselilo
preko 150.000 mladih ljudi. Međutim, kod nas se ne radi samo o „odlivu
mozgova“, već i o odlasku radne snage. Prema već dobro poznatom
istraživanju Unije za održivi povratak i integracije, u protekle dvije
godine iz BiH je odselilo 80.000 osoba, što je u prosjeku 110 osoba
dnevno ili 4,6 osoba za jedan sat. Da nije žalosno, možda bismo se i
smijali toj tragikomičnoj formulaciji da se odlivamo brzinom od 4,6
osobe na sat.
Razlozi odlaska mladih su prije svega vezani za nezaposlenost,
besparicu, gubitak iluzije o zaposlenju i manjak podrške države mladim
ljudima. Moj stav potvrđuju i trenutni statistički podaci Svjetske
banke, koji ukazuju da činjenicu da je BiH u samom svjetskom vrhu kada
je u pitanju nezaposlenost mladih koja iznosi 64%. Mladi nemaju vremena
da čekaju na bolje sutra, čije jutro ne sviće već 20 godina. Sposobni i
kvalifikovani mladi iz BiH su frustrirani činjenicom da posao dobivaju
podobni, a ne najbolji. Šansu za zaposlenjem nemaju ni oni koji su se
edukovali izvan BiH, te se u domovinu vrate s nadom i željom da
doprinesu lokalnoj zajednici. Njihov optimizam često biva kratkog
vijeka, te se nerijetko i vraćaju u zemlje u kojima su završili studij
ili druge zemlje Europe i svijeta. Svaki put kada mlada osoba odluči na
odlazak iz BiH, političari trljaju ruke jer to je jedno manje na birou
za zapošljavanje i jedno manje koje može predstavljati kvalitetnu
konkurenciju onima koji su zaslužni za ovakvo stanje u BiH.
Razgovarao Elvir Padalović