Tri sedmice nakon što je jedan učenik počinio samoubistvo zbog vršnjačkog nasilja dvoje profesora odlučuje da je ispravna odluka učenike povesti na ekskurziju. Putovanje koje je trebalo da ispuni dječija radost i drugarstvo postaje kontinuitet nasilja i istog obrasca u kojem se mijenja samo žrtva.
Glavni lik i najbolji drugar dječaka, koji je tri sedmice ranije počinio suicid, biva izložen nasilju ponižavanju i dehumanizaciji koja ga u potpunosti mijenja. Film Miroslava Terzića donosi tešku, ali realnu priču o nasilju u školama i van nje, inspirisanu i posvećenu dječacima Aleksi Jankoviću iz Niša i Mahiru Rakovcu iz Sarajeva.
Film je sinoć prikazan u okviru programa 39. Filmskog festivala Herceg Novi, a prošle sedmice i u programu Sarajevo film festivala. O uzrocima, posljedicama i generatoru vršnjačkog nasilja i porukama filma razgovarali smo sa glumcem i producentom filma Branislavom Trifunovićem.
BUKA: Vrlo su zanimljivi kadrovi filma: distancirani, iščašeni, kamera kao da ih samo posmatra iz prikrajka. Je li to naša pozicija, (pasivnog) posmatranja užasa s distance?
Jeste, dobro si to primetio, zato što se ovaj film obraća voajerima, posmatračima. Obraća se onima koji ćute i gledaju nasilje.
Ponavljam to, ali moram opet, zato što je bitno, jer su neke ozbiljne zemlje pristupile tom problemu na jedan drugi način. One su locirale tri grupe dece. Jedni su oni koji vrše nasilje, oni koji su žrtve i posmatrači.
I onda su počeli da se obraćaju posmatračima. Zato što su oni jedini koji mogu da zaustave tu spiralu nasilja. I ako mi okrenemo posmatrače u svoju korist, onda će se nasilje znatno smanjiti, a za to imamo i dokaze.
Naša ideja i želja bila je da se direktno, bez ikakvog pardona, obraćamo ljudima koji sede i ćute.
BUKA: Koliko je, zapravo, tih pasivnih posmatrača i koju poruku film šalje žrtvama nasilja?
Poruka za one koji su žrtve nasilja jeste da nisu sami.
Meni se čini da smo mi ovu temu vratili ovim filmom. Nadam se da ćemo uspeti i da je nekako vratimo u centar zbivanja. Da se razgovara o tome.
I da taj neki dečak ili devojčica koji će to gledati shvati da neko tamo negde o njima misli. I mislim da je to suština, da ne idem predaleko i da ne patetišem sada o tome, ali meni se čini da je ova tema najvažnija stvar trenutno. I da mi, ako smo iole patriote i svako od nas u svim ovim zemljama, koliko voli svoju zemlju, mora da vodi računa o tome šta dolazi.
Postoji ta jedna rečenica u filmu koju baš ja izgovaram, a to je da su nam deca postala sve manje empatična, nedobronamerna, i moj lik kaže: „To nam je budućnost.“
BUKA: Vaša partnerka iz kadra kaže: „Bezdušni su, besni, zli. Svaka generacija je sve gora.“ Je li to budućnost Srbije, ali i Bosne, s obzirom na to da je film posvećen dvojici dječaka iz Srbije i Bosne?
Možda će zvučati radikalno, što može da znači da nije istina, ali ja mislim da je to najbliže istini.
Ja mislim da, ako ovako nastavimo, budućnost svih nas na ovim prostorima je vrlo upitna. Mi nestajemo, svi pomalo, svaka zemlja pomalo, i tu nema više nikakve dileme. Jedan od naših dečaka koji je igrao u filmu upisao je neku internacionalnu školu i rekao mi je da je iz njegovog odeljenja njih desetak već upisalo neke škole u inostranstvu.
Znači, roditelji su svesni gde žive i pokušavaju da ih što pre izmeste i isele odavde, da odu u neki svet i da ne moraju toliko da brinu o svojoj deci. Ja ne znam kako je roditeljima danas kada puste decu u školu. Ne znam kako bih se ja ponašao da sam roditelj i da živim u ovakvom ludilu. Tako da sam razgovarao s jednom majkom upravo u Sarajevu posle toga. Ona ima dete koje sada ima šest godina.
Nije mogla da se zaustavi od plača. Jer nije znala gde će pustiti dete i u šta će joj dete ući.
BUKA: Kako je bilo raditi sa porodicom dječaka Alekse? Majka i očuh Mahira Rakovca su ubrzo preminuli nakon njegove smrti, pa pretpostavljam da niste puno bili u kontaktu.
Ja sam, pre svega, razgovarao samo sa Jankovićima, nažalost, iz tehničkih razloga.
Naravno da sam bio upoznat sa slučajem Mahira Rakovca, ali ne na taj način. I, u stvari, kada sam razgovarao sa Jankovićima, rekao sam im da želim da se ovaj film posveti Aleksi Jankoviću. Njihova ideja i želja bile su da tu bude i Mahir i da se film posveti i Mahiru. Ja sam, naravno, to bez razmišljanja prihvatio.
BUKA: Kakvo je bilo to iskustvo i koliko je zapravo na vas ostavilo traga, traume?
Pa, to je jedno bolno iskustvo.
Bolno iskustvo je slušati o tome uživo. Bolno iskustvo je razmišljati o tome i pokušavati, kao čovek koji pokušava da se bavi umetnošću, da vizualizuje sve kroz šta taj jedan mladić prolazi. Sa Mahirovom porodicom sam se čuo i trebalo je sada da se vidimo u Sarajevu.
Nažalost, nismo, ali ću i njima, kao što sam i Aleksinim roditeljima, prvo pustiti film. Mislim da ću to raditi, ne mislim, nego se nadam i želim da to uradim i Mahirovoj porodici. Jer to jeste neki moj dug.
Pominjanjem njih želimo da vratimo ovu temu u srž, da je vratimo tamo na početak, tamo gde se sve to zaboravilo. Već se priča o Mahiru u Sarajevu manje-više zaboravila, kao što je i Aleksina priča, nažalost, posle svega već malo otišla u zaborav. Pa smo i mi ovim filmom to vratili.
I stalno mislim šta bi se desilo da smo ovaj film snimili pre Ribnikara. Da li bismo možda naterali nekog da o tome razmišlja, o tome priča, o tome razgovara.
To je ono što nikada neću saznati i to je ono što će mene uvek kopkati.
BUKA: Neke scene nasilja izgledaju kao dobro režiran spot. Jesmo li postali društvo estetizacije nasilja?
Pa, nisam siguran. Ne bih se složio s tim da izgledaju kao estetizovani spot. Jedino što je estetizovano u tom smislu jeste ta žurka, ali sad da ne spojlujemo ljudima.
Mislim da je ta scena nasilja, koja se uglavnom ne vidi, vrlo gruba, iako je ne vidimo. Ali da, to je jezik koji klinci prepoznaju. Mada to nije bila namera. Naša namera je bila da to grubo, sirovo zlo pomešamo s nekom lepom slikom i da taj kontrast, kao što jeste kontrast svih nas koji, kada vidimo neki zločin ili neko nasilje, okrećemo glavu i gledamo nešto lepše, bilo na telefonu ili nešto okolo.
Tako da to jeste taj sukob koji živimo.
BUKA: Iz scenarija se prvo čini da se profesori brinu za dečaka koji je žrtva nasilja, ali na kraju ispada da im je on više obaveza. Postoji li stvarna briga za druge?
Ja mislim da ne. Mi nismo hteli nastavnike da optužimo i oni dolaze, to smo i delimično zagrebali u filmu, ili bar malo više sa svojim problemima, naravno.
I ti nastavnici su nemoćni. Mislim, ne znam da li se sećaš da postoji nekoliko scena u autobusu, tih nastavnika koji pokušavaju nešto da govore, ali ih više niko ne sluša. Oni su izgubili autoritet. I uvek postoji neki tata, neka mama, ali uglavnom neki tata koji ne da da se to dešava. I mi imamo tatu o kojem se priča u filmu.
Jednostavno, u tom ludilu u kojem su im oduzeta sva oruđa da nešto urade, oni, naravno, moraju da se povuku i misle samo o sebi.
BUKA: Meni je zanimljivo da autoritet apsolutno ne postoji i da profesor u jednom trenutku dobije pažnju i pokaže autoritet tek kada podigne glas. Jesmo li možda naučeni, generacijama, da je nasilje, makar verbalno ili dreka i galama, jedini vid autoriteta kojem se mi poklanjamo?
Dobro si to primetio, zato što je to jedini put kada se on prodere i jedini put kada oni ćute. Jedino to znaju.
Sve ostalo ne znaju. Jer, kao što znaš u filmu, oni ismevaju te profesore, pogotovo njihovog profesora matematike. On je davno izgubio autoritet i niko od njih nema nikakvo poštovanje prema svojim nastavnicima.
Ja, pričajući sa nastavnicima, profesorima danas, vidim da su i oni u vrlo sličnoj i bezizlaznoj situaciji. Jer su se, ne svojom krivicom, doveli u situaciju da moraju samo da ispunjavaju neku formu, a da ne mogu suštinski da se bave onim što bi trebalo da bude deo njihovog posla. A to je da usmeravaju i vaspitavaju tu decu.
Na jedan drugi način, naravno, ne kao roditelji, ali da im nešto objasne, da ih nekako pridobiju za neke više ciljeve, za nešto više što postoji.
BUKA: Izgleda da je pedagoški pristup i aspekt rada nastavnika i profesora potpuno zakazao. Pretpostavljam da je situacija u Srbiji slična, ali u BiH rekao bih da je nedostatak autoriteta, brige za djecu, posvećenosti, zapravo posljedica stranačkog zapošljavanja u prosvjeti.
Kod nas je to vrlo rasrostranjen problem.
Sigurno da toga ima i kod nas. Znamo gde živimo, gde se nalazimo.
Ali ne mislim da je samo to, da budem jasan. Mislim da je mnogo veći problem to što država, bilo koja, i vaša i moja, i bilo koje okruženje, ne želi da se bavi tim problemom zato što taj problem ne donosi političke poene i jer je, iz njihove vizure, taj problem nerešiv. I onda je mnogo lakše da se to nekako trpa pod tepih i da svako individualno rešava svoje probleme sa svojom decom u školama.
Ne postoji sistem koji će kažnjavati nekog, ne postoji sistem koji će kontrolisati. Vi imate sada jednog školskog psihologa na 800 dece. Deci nije objašnjeno da psiholog nije ništa strašno, nego da može da im pomogne. Oni to ne znaju, jer misle da je sramota otići kod psihologa.
I to je deo obrazovanja. I onda se uvek vraćamo na šta? Na politiku. Što se mene tiče, to je politika.
Ne da li su ovi rekli ovo ili ono, nego to je, deco, moja politika. I time treba da se bave ozbiljni političari. I zato mi se ne bavimo time, zato što nemamo ozbiljnih političara.
BUKA: Djeca su uglavnom prikazana kao bahata, nekultura i bez poštovanja. Čini mi se i da je većina njih bez minimuma empatije, je li situacija zaista toliko ozbiljna?
Pa nije baš tako. Postoje dva lika u našem scenariju koji imaju određenu vrstu sumnje, ali sumnje koje se gubi kad se otvara mogućnost da oni budu žrtve. I o tome se i radi.
Jer taj čopor koji krene kao što jeste u našem filmu i kao što se jeste dešavalo u 90% slučajeva tih vršničkih nasilja, to krene pomalo, pomalo, pomalo, a onda moraš da postaneš deo tog čopora da ne bi bio i ti žrtva nasilja.
BUKA: U čemu vi vidite uzrok tog nasilja i može li zapravo biti da oni koji postaju nasilnici su zapravo bježali od nekog nasilja, proživjeli ga da li u porodici, da li u okolini?
Sigurno postoji neki okidač.
BUKA: Ili se rađamo zli?
Pa, ja ne verujem da se rađamo zli. Mislim da je to skoro pa nemoguće. Ako pravite sada studiju o nasilnicima, ne samo o masovnim ubicama, oni su svi imali neki koren tog svog ponašanja.
Tako da se oni ne rode zli, oni to postaju. U međuvremenu se, od moje generacije pa do ove danas, svašta desilo u tehnološkom smislu. Evo, vidiš kako sada snimamo intervjue telefonom, tako snimamo i filmove, verovatno.
Mislim da ih je društvo, gledajući političare, televiziju i tako dalje, naučilo da su emocije nešto strašno. Da je pokazivanje emocija nešto što nije dobro. Da je pokazivanje emocija slabost.
I onda se traži ta kontra. Ta kontra je nepokazivanje, to jest nasilje. I mislim da je to pitanje društva, pitanje onoga što nam se servira na televiziji, pitanje onoga što nekontrolisano ide na internetu i tako dalje i tako dalje.
Pitanje tih statusnih simbola. Jer ako se sada neko slika sa nekim novim patikama ili mora da ima novi iPhone 64, bez toga ga neće prihvatiti u društvu, bez toga će biti predmet sprdnje i tako dalje i tako dalje. Stvari su se okrenule ka materijalnom.
Kad se stvari okrenu samo ka materijalnom, onda ta vrsta empatije, emocije postaje bespotrebna. I mislim da smo mi ušli u taj vrtlog za koji ja ne vidim rešenje…
Jer vi sada, ako ne date svom detetu novi iPhone 67, znate da će vaše dete biti predmet sprdnje u školi. I onda pokušavate da uklopite dete u to ludilo, ali su ti statusni simboli uvek drugi, drugačiji, uvek novi.
BUKA: Scenarij potpisuje Vladimir Arsenijević, kojeg su nedugo nakon premijere u Beogradu premlatili klinci ne mnogo stariji od onih u filmu. To je došlo kao dokaz da nasilje prikazano u filmu nije fikcija nego da se dešava.
Pa, to je ono što je on meni rekao tog dana kada se to desilo. Ja sam ga zvao i on mi je rekao: „Sada sam proživeo naš film, bukvalno.“ Mislim, to je taj rečnik i to je to ponašanje. Kao što su nam, kada smo puštali ovaj film i slali scenario nekim roditeljima čija su deca to trpela, oni rekli da smo mi još i ublažili to kako oni, u stvari, razgovaraju.
Tako da, eto, nas je ta stvarnost u kojoj smo pravili film sačekala iza ugla preko Vlade i svega što se Vladi desilo, i to će se verovatno i dalje dešavati.