Druga sezona "kafe sa BUKOM": Svi dragulji Istočne Bosne

Odmori se približavaju kraju. Ko se brčkao, brčkao se. BUKIN mali karavan kreće dalje.

Buka Tim / 26. August 2015

 U četvrtak poslije podne, zagrijavanja radi i prijatelja radi, odlučili smo da posjetimo Prnjavor. Tu, na dohvat ruke od Banjaluke, Evropa u malom, kako mu se nekad tepalo, leži Prnjavor.

 

U kombiju se preispitujemo i propitujemo. Prošlo je manje od dva mjeseca kako smo posljednji put bili na turneji i obišli 16 gradova, a kao da je prošlo dvije godine. Vrijeme je čudo. A, bogme je i napolju čudno vrijeme. Ne zna čovjek hoće li izvedriti ili se smračiti. Sale lagano vozi put grada kroz koji smo prošli stotine puta, a evo tek sada se sastajemo sa njegovim stanovnicima.

 

Kiša i voda koja nije za piće

 

Uz put, kako smo i očekivali, poklapa nas pljusak. Vode na sve strane. Negdje na ulazu u grad, staje kiša, stajemo i mi. U lokalnom kafiću se susrećemo sa našim prijateljima. Brzo zaboravljena priča, još brže nam se vraća. Sale priča o filozofiji i konceptu rada BUKE, Elvir o sistemu po kojem djeluje naš portal, Dragan o odnosima unutar redakcije, procesu nastajanja tekstova...Maja fotografiše, ne staje. Bože, uhodani smo. Bez samohvale. Trebalo nam je par minuta da opet postanemo tim. A, ljudi?

 

Ljudi se brzo otvaraju. Otvaraju se oni, no, otvara se i nebo. Prolom oblaka. Mi smo navikli na sve, i kišu, i vrućine, i gitarijade, i bajkerijade, i turbofolk muziku, i društva sa strane koja ne ljube BUKU i „Bukače“. Brzo se premještamo iz bašte u zaklonjeni dio i nastavljamo.

 


 

Saznajemo da je Prnjavor i dalje „mala Evropa“, da ljudi relativno dobro žive, da ima dešavanja, od kulturnih manifestacija, do sajmova...Ali saznajemo i nadrealne stvari, koje svaku BiH sredinu čine posebnom. Mlađi čovjek nam pojašnjava da je gradski trg, zapravo, privatno vlasništvo. Shodno tome, u zavisnosti od gazdinog ćeifa i namjena mu se mijenja. Prnjavor, dakle, ima najjavnije privatno mjesto na svijetu. No, to nije sve. Jedna djevojka počinje priču o vodi. Otkud problem s vodom u gradu koji ima rijeku, jezera?

 

Teške vode

 

Voda, naime, nije bakteriološki ispravna ni za tuširanja, kako kažu naši domaćini, a kamoli za kupanje. Lokalne vlasti ovaj problem rješavaju ogromnim količinama hlora. Poslije tuširanja, kroz šalu vele ljudi, koža vam je dva broja manja. Ali, to nije ni pola muke naroda prnjavorskog sa vodom. U hidroakumulaciji iz koje se grad napaja „pitkom“ vodom, leže dvije bombe iz '95 „obogaćene osiromašenim uranijumom“. Dakle, vode ima na sve strane, osim što je malo zagađena, radioaktivna i dozlaboga hlorisana. Pa ko voli nek' izvoli.

 

Ali, za sve one željne vode, nastavljaju domaćini, vlast je napravila novi vodovod, sa pitkom vodom. Problem je što je voda dovedena u tri, dakle tri česme negdje uz put!

 

Maja se smješka, šta će, Dragan i Elvir se zgledaju, a Sale sve vrijeme pita ljude dal' su ozbiljni. I ljudi se smiju, malo svojoj muci, malo našoj nevjerici. Ali tako je. Ostajemo, po pravilu kršeći pravila, sat duže i u kišnoj noći, po potop pljusku se vraćamo iz Prnjavora, grada na vodi, koja se ne pije. 

 

Ali, ovo je, kao što rekosmo, tek zagrijavanje. Sutra nas očekuje najduži put „u cugu“, do Rudog, Goražda i Foče.

 

 

7 sati u komadu

 

Sedam sati u komadu sa pauzicama. Toliko nas čeka. Petak je izjutra. Elvir preuzima ulogu vozača, „kupi“ Dragana i Maju i svi zajedno idemo do Saleta. Sale vadi novi gadžet, go-pro kameru, kojom ćemo ovjekovječiti naš put. Još sneni, razgovaramo u kombiju više o samom putu, nego o mjestima koja ćemo posjetiti. Imamo dovoljno vremena da se ispričamo. A pričamo o svemu, ljetu, godišnjim odmorima, vrućinama koje su minule, evociramo uspomene i sve one komične situacije sa prvog dijela naše turneje, koje za pristojnog teksta nisu. 

 

Idemo preko Vlašića. Svi koje je put nanio iz Banjaluke u Sarajevo, a takvih je mnogo, biraju iz nekog mazohističkog razloga ovaj put u pokušaju. Pa tako i mi. Krivine, kamioni, priključna vozila, kombajni, traktori, motokultivatori, ovce, krave, odroni...sve smo sreli osim voza i aviona. Zapravo, bio je jedan kamion sa tzv. labudicom, prikolicom na kojoj bi mu pozavidjela kompozicija vagona. Muke po vozaču traju satak i po. Ostatak ekipe se klacka lijevo-desno i rukohvatima bilda mišiće. Ni go-pro, predviđen za snimanje ekstremnih sportova na kacigama adrenalinskih ovisnika, ne izdržava. Odljepljuje se i plaza lijevo-desno po šajbi. Kao nagrada, na spustu prema Turbetu, čeka nas „Vlašićka kuća“, odličan etno-restoran, čiju puru sa domaćim kiselim miljekom NE SMIJETE propustiti.

 


 

Ostatak puta je prilično u mrke oblake ofarban. Prolazimo kroz Sarajevo, pa put Romanije ravne. Piktoreskni planinski predjeli i relativno dobar put od Sokoca, Rogatice i dalje prema Goraždu, popravljaju nam raspoloženje. O, da smo samo znali koliko će nam trebati dobrog raspoloženja.

 

Tunel, tunela, tunelu...

 

Prije puta, Elvir i Dragan su „štreberski“ provjerili na karti cestu Goražde-Rudo, koja je obilježena nekakvom blijedom mliječnom bojicom i nekakvim znakićima. Toliko o poznavanju kartografije. A realnost kaže sljedeće: relacija Goražde-Rudo ima sasvim sigurno najviše tunela u BiH! Neki vele preko 40, neki preko 50. Prebrojati se ne mogu! Iz prostog razloga - kada imate blaže napade panike, nije vam do brojanja. A tuneli su: Na gore, na dolje, tuneli sa lijevim i desnim krivinama, tuneli koji su osvijetljeni i oni koji zijaju u tami, tuneli koji se u sebi obrušavaju, tuneli sa prirodnim osvjetljenjem, tuneli novi i stari, kratki par metara i dugački kilometar, tuneli ožbukani i oni koji na pećine podsjećaju...Tuneli, tuneli, tuneli...Čista paranoja! Bar je tako Dragan ponavljao, dok je ostatak ekipe mudro ćutao i malo pojačao muziku.

 

Tek, od silnih tunela, ne znate posve sigurno dal' se spuštate, dal' idete ravno ili se penjete uz brdo. A, onda u jednom momentu, puče pogled na kanjon gornjeg toka Drine, koja se par kilometara uzvodno spaja sa Limom. E, to je pogled, rođaci!

 

Kao omađijani, istrčavamo svi iz kombija i hvatamo se čega stignemo - kamere, aparata, mobitela...Škljocamo kao ludi ambis pod nama. U dubinama klizi rijeka okružena gorostasnim planinama i stijenama, koje paraju bijele oblake. Nevjerovatan prizor!

 


 

Poslije ovog nagradnog adrenalinskog prirodnog čuda, još malo vožnje, treba li ponavljati, još puno tunela, i stižemo u Rudo. Nakon ovolikog puta, postaje nam jasno zašto je u ovom gradiću formirana Prva proleterska brigada. Ovdje vas nema ko tražiti, naći, niti stići. Geostrateški, za nas strance ovo je kraj svijeta. Ali, nije baš tako.

 


 

U malom mjestašcu na obodu Bosne, dočekuju nas naši domaćini i vode u Hotel Comsar, koji se ne bi postidio niti da je u centru Sarajeva ili Banjaluke. Pričamo sa više od 30, pretežno mladih ljudi. Priča sa mladima je uvijek ista. Odlazak i samo odlazak. Saznajemo da je zbog razdaljine, što je i logično, slabo ko išao u Banjaluku. Ljudi su okrenuti ili Priboju, Užicama ili Sarajevu. Daleko je sve. Saznajemo da administracija u gradu radi do 3, a u petak, za „nagradu“, zatvaraju u dva?! 

 


 

A, saznajemo da ista ta administracija, osim par kladionica, jedina i radi u Rudom, i da administrativci imaju naviku da odu svojim kućama, ili u druge gradove, ili u susjednu Srbiju. Pa ipak, da li znate da Rudo ima lokalnu televiziju  koja radi permanentno, još od prije rata? Svaka čast! Ruđani (za one koji nisu znali kako se zovu stanovnici ovog grada) su lijep, fin, kulturan, vrijedan i čestit svijet, koji nas je carski dočekao. Opet smo, ne treba ni ponavljati, probili termin. Zahvalili smo domaćinima, pa pravac u kombi, a onda nazad tunelima do Goražda. Paranoja živa.

 

Goražde u srcu

 

Već u sumrak stižemo u Goražde, koje nam poslije klisura i tunela, svijetli kao Las Vegas. Na brzinu se prijavljujemo u hotel, ostavljamo stvari i imamo čitavih 14 minuta da se okrijepimo prije druženja. Tako vam je to sa putovanjima i druženjima. Svega ima, samo vremena fali. Domaćini u lokalnom kafiću su preljubazni. E, sad moramo objasniti šta znači termini preljubazan. Nekad je to najčešće pozitivna stvar, a nekad vam se desi da, što zbog iscrpljenosti i puta, što zbog preljubaznosti, naprosto niste u stanju da odgovorite na sva pitanja domaćina oko smještaja, komocije, pića, hrane...A u Goraždu smo imali sve! Objekat, ozvučenje, sjajnu lokaciju i što je najvažnije, gomilu ljudi, naših vjernih čitalaca i dragih prijatelja.

 


 

Počinjemo razgovor uz kafu, Sale govori o BUKI, ali ljudi i dalje dolaze! I dolaze, i dolaze. Bašta je odavno puna i shvatamo naum našeg domaćina Benuna Šapčanina, koji je i prije nego što smo počeli predlagao da se „rasprostremo“ i na obližnju poljanu. Tako i biva. Ljudi sjedaju oko nas sa svih strana. Ima ih iza nas, ispred nas, sa strane...Da nismo imali ozvučenje zaista ne bismo mogli funkcionisati u ovakvom kruženju, hvala domaćinima na dobroj organizaciji. Elvir i Dragan, poslije Saleta, poneseni atmosferom, trude se da što kraće izlažu, kako bi ostavili prostora silnoj publici da se uključe u razgovor. Maju smo odavno izgubili iz vida. Bukvalno. Znamo da je negdje u masi i da među silnim lokalnim fotografima, medijima, zainteresovanim svijetom, i ona snima. 

 

Ljudi se „otvaraju na prvu“. Pričaju nam o Goraždu, o preduzetničkom duhu, o gradu koji je zaposlio gotovo sve svoje stanovništvo, ali i ljude iz obližnje Foče i Višegrada. No, vele, ima tu dosta reklame i „šminke“ u pričama. Kažu da to nije sve baš tako...Mi im odgovaramo da bismo voljeli da se svako mjesto u BiH, poput Goražda, ovako reklamira i „šminka“. Razgovor traje i traje...Ne osjećamo umor, ali znamo da će ovo biti, ne veče, nego noć sa BUKOM. Preciznije, ovo će biti naše cjelovečernje druženje. Rastali smo se debelo poslije ponoći, uz nargilu, Balaševića, koji i nije bio patetičan, vino, nove prijatelje i bezbroj kontakata i poznanstava. Put do hotela i san su se spojili u jedno.

 


 

 

Andrić i andrićevci

 

Budimo se i već robotizovano, uz hotelski doručak, pada dogovor o nastavku puta. Kad smo već tu, red je posjetiti Višegrad i Ćupriju. Iako nismo planirali, sjedamo u kombi i put Andrićeve bajke. Neko nam je rekao još u Rudom kako se most renovira i kako je zatvoren za pješake, no nismo marili. I zaista se isplatilo. Na ulazu stoji Ćuprija na Drini, koja prkosi i flori i fauni i potopima i istoriji ljudskoj. Ne možemo na most, ali iskusnim manevrom novinarskim dolazimo do gradilišta, gdje se, barem bi trebalo, izvode radovi. 

 


 

Osim radnika koji obezbjeđuju lokaciju, osim podignutih taraba i ljudi koji ilegalno idu preko mosta, radove nismo primijetili. I dok Dragan zapričava pitanjima i potpitanjima jednog od čuvara koji nas je baš naumio otjerati, Sale iskusno „puca sve u 16“ iz fotoaparata. Ne biva da smo došli uludo. A, radnik-obezbjeđivač nam, usput, valjda i on željan priče, po difoltu objašnjava kako najlakše stići do Andrićgrada, čeda poreskih obveznika Republike Srpske i neimara Emira Kusturice.

 


Mi nismo licemjerni, niti kakvi kvazičistunci. Idemo do Andrićgrada. A, čudno je to sa Andrićgradom i, da prostite, veličinom mu. Elviru je veći nego što treba, Draganu manji, Saletu potaman, Maja već fotka ulicu Tomasa Mana koja se naslanja na Gojin trg. Tu na pročelju vas dočekuje Andrićeva bista, na koju se nastavlja Njegoš, pa crkva... Negdje desno je Tesla. Eklekticizam stilova u turbo modu. Poviše vas Dodik i Kusta, zajedno sa Noletom, povlače konopac na muralu. Valjda u teškoj borbi sa neoliberalnim svijetom, od koga je isti taj Andrićgrad i sagrađen. Kao na kakvim drogama, miješa se osmanlijski, dubrovačko-duždevski, mediteranski, pa čak i bauhaus stil. Sve na desetak dunuma zemlje. Vrti se čovjeku u glavi od svega. Ali, opet, licemjeri nismo. Pa, ko voli nek' izvoli.

 



Foča u magli

 

Sjedamo u kombi, pomiješanih emocija, i idemo za Foču. Neka izmaglica, sa sitnom kišicom, koja i hoće i neće, prate nas sve vrijeme. U Foči živo. Subota izjutro, a gradski kafići puni. Samo onaj naš nekako praznjikav. Desetak ljudi u publici ćutljivi. Mi umorni. Nekako nam se sve sastalo. Pa opet smo izgurali na mišiće kafu sa BUKOM. Ljudi nam pričaju o vlastima u Foči, o neobičnom miksu SDS-a i SNSD-a. Na politici sve počinje i sve se završava. 

 

 

 

Negdje u po razgovora, pridružuje nam se mladić koji drži lokalni portal. Skromno, pametno i čestito čeljade. Kaže da je zbog svog rada pretrpio svašta, žena mu ostala bez posla...Nerado govori o ovome, ali kaže da se bori. Takvi ljudi nam, na ovakvim mjestima, svima trebaju! Popravi nam raspoloženje svojim optimizmom čovjek. Nekako se dižemo iz letargije i uprkos dranju ljudi koji sjede za stolovima mimo nas, privodimo razgovor kraju u dobrom raspoloženju.

 

Valja nam kući

 

Vraćamo se iz Istočne Bosne. Prepuni utisaka. Puni novih poznanstava. Bogatiji za sjajne krajolike koje ćemo nositi u sebi do kraja života. Umor nas stiže, ali mi ne posustajemo. Smijemo se, šalimo se. Valjda u takvim situacijama adrenalin radi svoje.

 

Negdje spuštajući se iz Kneževa prema Banjaluci, sunce sa zapada nam zapara oči. Prvi puta u dva dana ugledasmo sunce. Srećni smo i umorni, ali biće vremena za odmor.

 

Dogovaramo naše naredne posjete Brčkom i Bijeljini. 

 

Rastajemo se, znajući da ćemo, već za par dana, ponovo na turneju.

 

Vezani tekstovi:

-Prođoh s BUKOM kroz gradove (FOTO)

-Prođoh s BUKOM kroz Hercegovinu (FOTO)

-Idemo na istok! (FOTO) 

 -Posljednja runda sa BUKOM (FOTO)


Buka preporuka

Društvo

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.