Sjećate li se teorije po imenu “peak oil”? Još do prije godinu i pol “peak oil“ – imaginarni vrhunac globalne proizvodnje nafte – bio je najpopularniji motiv svjetskih teoretičara urota i katastrofičara opsjednutih nadolazećim postapokaliptičkim svijetom bez nafte. Danas, kada se cijena barela nafte približava svoti od trideset dolara, svjetski naftni terminali potpunoj popunjenosti kapaciteta, a svjetskim morima plove tankeri napunjeni s otprilike 500 milijuna barela nafte, čini se da svjetski problem nije “peak oil”, nego “peak storage”.
Nekadašnji saudijski ministar Ahmed Yamani još je prije petnaestak godina rekao je da kameno doba nije prestalo zbog nedostatka kamena, pa se tako ni era nafte neće okončati zato što će je nestati. Ako je netko i sumnjao, sada je jasno da je bio u pravu. Punih šest godina, od zadnjeg velikog pada cijene nafte 2008. cijena crnog zlata kretala se na razinama iznad sto dolara. Izuzme li se 2008., taj cjenovni režim trajao je dulje od desetljeća. Tijekom cijelog tog perioda razni analitičari i industrijski stručnjaci nadmetali su se u pokušajima da pronađu razumna objašnjenja takvog trenda, navodeći golemu potražnju za naftom u mnogoljudnim azijskim državama, prirodni pad proizvodnje, poskupljenje investicija u otkrivanje novih rezervi… U realnosti, iza svega je ipak stajala politička volja zemalja proizvođača i fiskalne nužnosti proizašle iz njihovih javnih financija. Pojednostavljeno rečeno, iako je nafta najtrgovanija roba na svijetu, njezina cijena tijekom proteklog desetljeća manje se temeljila na tržišnim parametrima, a više na budžetskim potrebama zemalja u kojima se proizvodi.
Začarani ciklus smanjenih profita nova je realnost s kojom naftna industrija mora naučiti živjeti
Ipak, kako svaka reakcija, čak i kad je antitržišna, izaziva tržišnu reakciju, tako je i desetogodišnja visoka cijena nafte djelovala kao motivator za goleme investicije u tehnologiju hidrauličkog frakturiranja – nekoć neisplative metode crpljenja nafte i plina iz nekonvencionalnih ležišta. Razvoj te tehnologije, u kombinaciji s ekspanzivnom monetarnom politikom američke središnje banke, koja je na tržište izbacila goleme količine jeftinog kapitala, dovela je do strahovitog rasta takve proizvodnje u SAD-u, učinivši tog, nekoć najvećeg uvoznika nafte u samo nekoliko godina njezinim najvećim proizvođačem. Suočeni s velikom novom konkurencijom iz SAD-a, Saudijska Arabija i partneri iz kartela zemalja proizvođača nafte (OPEC) odlučili su krenuti u cjenovni rat, nadajući se da će niskom cijenom nafte uspjeti ugasiti američku proizvodnju. Čini se da je to bila zabluda. Tehnologija “frackinga” danas se toliko razvila da trošak proizvodnje iznosi oko 70 dolara po barelu. Padat će i u budućnosti, a iako će dulje razdoblje nafte na razinama od 40-ak dolara vjerojatno uništiti neke manje proizvođače, sama industrija teško da će propasti. Dapače, okrupnjavanjem propalih manjih tvrtki pod kapom većih, vjerojatno će kroz ekonomiju obujma dovesti do daljnjeg smanjenja troška proizvodnje.
Poanta je jasna. Tehnološki kotač razvoja ne može se zaustaviti protutržišnim intervencijama. Istu lekciju, zapravo, morat će naučiti cjelokupna naftna industrija. Desetljeće visokih cijena nafte zapravo je bilo najbolja subvencija za razvoj obnovljivih izvora energije. Udjel obnovljive energije u svjetskom energetskom miksu lani je dosegnuo 23 posto, a do 2020. će se približiti razini od 30 posto. Klimatski sporazum sklopljen na konferenciji u Parizu vjerojatno će još više pridonijeti tom razvoju, a naftna industrija tu ne može puno učiniti. Naprosto, neki dijelovi tržišta trajno su izgubljeni. Bez obzira na cijenu nafte, primjerice, zbog ekoloških standarda loživo će ulje u Europi uskoro u potpunosti prestati biti energent za proizvodnju električne energije, a sve manje i za grijanje. Čak i brodarska industrija polako uvodi više standarde vezane uz onečišćenje, a sve više se razvijaju i brodski motori koji kao gorivo koriste prirodni plin. Smanjenje tržišta “teških ostataka” (lož ulje) negativno će utjecati na marže naftnih kompanija, pa dovesti do cjenovnog pritiska na vrednije derivate (benzin, dizel…), a to će u konačnici opet djelovati kao poticaj za elektrifikaciju transporta, razvoj novih vrsta biogoriva i sličnih zamjena. Taj začarani ciklus smanjenih profita nova je realnost s kojom naftna industrija mora naučiti živjeti.
Naftni prihodi zemalja OPEC-a ove bi godine mogli iznositi oko 400 milijardi dolara, što je tri puta manje nego 2012. To je 800 milijardi dolara indirektnih subvencija poljoprivredi, prometu, bazičnoj industriji i ostalim energetski intenzivnim sektorima svjetske ekonomije. Ne, nije to kraj naftne epohe, nije ni početak kraja, ali bi mogao biti kraj početka. I to je najbolja vijest koju smo ove godine mogli primiti.