Od pokojnog Šime Bjekića, nekadašnjeg radnog kolege iz prijašnjeg života u Rudniku željezne rude Ljubija, jednom davno čuh zanimljivu anegdotu. Inače je stari Šimo imao tako običaj svako jutro kad dodje na posao najprije da nam ispriča svoj najnoviji vic. Vic koji bi nas držao u dobrom raspoloženju barem do sljedećeg jutra.
A ta njegova priča ide otprilike ovako nekako…Ako vam se možda učini da nije sve bilo baš tako kako ovdje piše, halalite mi ko što sam i ja pokojnom Šimi halalio.
Helem nejse, započeo je bio Ramazan, i kako kod nas još nije bilo ni k od kompjutera, ni Marka Šećerbegovića, a kamoli Facebooka, hodža se popeo na minaret da bi svekolikom pučanstvu objavio svoj najnoviji status. Pa kaže: "Dragi prijatelji, susjedi i komšije, ćujte i poćujte! Jutros na sabahu izgubio sam svoj skupocjeni ručni sat. Ako ga je našo brat musliman neka ga odmah donese u đamiju. Ako ga je našo katolik, neka ga donese pred đamiju. A ako ga je našo vlah, sve što sam dosad prićao đabe sam prićao…"