Ovo je možda jedan nesvakidašnji tekst, osvrt ili kako ga god želite nazvati. Prvotno je napisan kao dodatak žalbi za jednu od stipendija za koju sam konkurirala, ali nije to tipična žalba i nije ona koja se odnosi samo na adresu na koju je poslana. Ona se odnosi na sve što svakodnevno gledamo, borimo se u sebi ili šutimo. Odlučila sam je podijeliti sa svima, a kako će ju tko shvatiti, ostavljam Vam na pojedinačno. Stipendija je odobrena, žalba je uvažena, tako da znate da sve što činite nije uzalud i da za mijenjati nikada nije kasno. Sve se može, pitanje je samo koliko ste spremni dati sebe.
—-
Poštovani,
Nisam htjela duljiti u samoj žalbi pa ovaj dio šaljem samo kao dodatak koji ostavljam Vama na volju da čitate ili ne čitate. Hoće li on ostaviti utjecaj na Vas ili neće, ja ne mogu znati, ali je ovo svakako nešto što moram napisati inače ne bih ostala dosljedna sama sebi. Ono zbog čega žalim jest što nisam to uradila davno, ali kako kažu, za dignuti glas nikada nije kasno.
Ne znam kako bih Vam opisala svoje razočarenje, drugo po redu kad je riječ o natječajima za stipendiju. Prvo je bilo kada sam otvorila rezultate natječaja za državnu stipendiju. Ona,naravno,nije Vaša stvar, ali je itekako vrijedna spomena. Ne mogu Vam opisati osjećaje koji su se miješali u meni dok sam gledala rezultate i kada nakon trećeg listanja jednostavno nisam mogla naći svoje ime. Ne znam jesam li bila ljuta, tužna, jesam li htjela plakati ili vrištati ili se ipak smijati kad sam vidjela sva imena, pogotovo ona poznata koja sam već vidjela na rezultatima za državnu stipendiju, ali i ona koja sam vidjela na rezultatima naših stipendija iz BiH. Studenti kod kojih oba roditelja rade, ali jedno nisu prijavili, studenti invalida koji uz invalidsku mirovinu i dalje rade i zarađuju, studente branitelja iz rata o kojem se još uvijek toliko priča mada se odavno trebalo utišati jer time ostavljamo loše primjere budućim generacijama i trujemo ih nekom davnom prošlosti umjesto da im pokazujemo na budućnost. Čast svima onima koji su stipendiju dobili zaslugom, uistinu sam sretna zbog njih jer znam kako bih ja bila sretna da sam se našla na toj listi. Znam kako je ne imati nešto i ne bih to poželjela nikome. S druge strane, grozim se od onih koji su na popratnom obrascu zaokružili „ne,ne primam nikakvu drugu stipendiju“, a ja osobno znam da je dobivaju. Grozim se jer su prvo slagali sebe, slagali su mene, slagali su Vas, ma slagali su cijeli sustav. Nitko me nikada neće moći ubjediti da se pojedine stvari ne namještaju i da su stoposto pravedno odrađene jer je ta priča toliko smiješna i otrcana, nestvarna, da u nju ne vjeruje niti onaj koji vjeruje svima.
Ja sam,znate, dijete samohrane majke. Majke koja ustaje ujutro sa nadom da će njena djeca jednog dana stasati u odrasle,samostalne osobe, ali prije svega da će stasati u velike ljude, ponosne i pravedne. Ljude sa osobinama koje su danas tolika rijetkost. Za mene ne postoji veći borac niti branitelj svoje obitelji od nje,ali ja se i dalje ne nalazim na listi za dobitnike stipendije, jer to nisu oni borci i branitelji koji se boduju. Zašto je to tako nitko ne zna. Zamislite, samohrana majka koja se trga svim silama da bi podignula dvoje djece, od čega je jedno na fakultetu udaljeno od nje ravnih 200 kilometara, dok drugo dočekuje kod kuće sa doručkom,ručkom i večerom, pomaže mu zadaću, obuče ga, kupi mu knjige i priskrbi sve što treba jednom četrnaestogodišnjem dječaku. Uz posao majke i domaćice, najbolje prijateljice i savjetnice, ona stigne svaki dan otići na posao gdje radi kao učitelj i gdje odgaja još 23 tuđe djece i posvećuje im svo svoje vrijeme i pažnju kao da je i njima majka.Kredit vraća sama. Sama traži i odlazi na dodatne poslove da bi svojoj djeci omogućila lijep život. Bori se. I zamislite sad, još ni jednom nije izašla na „braniteljsko-borački protest“ jer su njena prava zakinuta. Ona šuti. Šuti i daje bratu i meni nadu da će jednoga doći neka bolja vremena. Ona nam daje krila za let u neki ljepši svijet. U budućnost. Ja kao dijete tog velikog borca i dalje nisam na listi za stipendiju. Druga djeca jesu jer su djeca branitelja domovine iz rata. Ja se opet tu ne mogu složiti oko kriterija jer smatram da je moja majka jednako veliki borac za svoju obitelj i jednako veliki branitelj svoje djece i doma, ravan onom vojniku koji je prije 20 godina branio domovinu.
Ono što me zbunilo jest zašto sa objavljenim imenima pokraj istih tih bodova nije napisano kako se što bodovalo. Ova činjenica ne može,a da sa sobom ne povuče pitanje jesu li stipendije namještaljka i koliko je njih zapravo sa pravim razlogom dobilo istu.
Rijetko u kojoj stipendiji sam susrela da se gledaju deficitna zanimanja. Svaka čast pravnom ili ekonomskom fakultetu, ali svjesni smo da tih imamo već hrpu i da se isti više nemaju gdje zapošljavati, pa se opet nađu na listama prije tehničkih fakulteta za kojim žudimo. Žudimo za liječnicima, inženjerima, ali i dalje ne potičemo studente da to postaju. Ja sam student prehrambene tehnologije, ne zvuči baš moćno kao student medicinskog fakulteta, ali ipak se nalazi u zanimanjima koja su nam potrebna. Zar ne želimo ljepšu budućnost?
Žao mi je što se sve slomilo na Vama, ali nisam mogla šutjeti, ne više. Ne mogu više gledati nepravdu i ignorirati je kao da se to događa nekim drugim ljudima u nekim drugim zemljama, a ne meni pred nosom. Dosta mi je više sve te nepravde koja nam guta društvo. Sto puta sam to ponovila, i ponovit ću još jednom, ali ja ne želim ovakvu zemlju. Rekli su nam da na mladima svijet ostaje, ali pitanje je kako oblikujemo te mlade. Učimo li ih varati i krasti ili ih učimo cijeniti i graditi? U prošlosti su napravljene greške koje su vidljive i dan danas, ali nema potrebe da ih pravimo samo još većim. Još nije kasno da se neke stvari isprave. Rezultati stipendije su mala stvar, ali od malih stvari se kreće.
Čak iako nakon ovoga moji bodovi ne budu uvaženi ili ovo nitko ne pročita ili pročita, ali svejedno izignorira meni je ovo značilo veliki početak. Početak u nešutnji. Vi možda nećete pročitati, ali netko negdje jednom hoće, jer ovo definitivno neće biti jedina adresa na koju pišem. Onda će se jednom naći i nekolicina njih koji će razumjeti i onih koji će krenuti djelovati. Mali koraci su bitni. Ovo su moji mali koraci za neka velika djela.