Ja nisam djevojka prema normi patrijarhalnih žohara Bosne i Hercegovine. Sramota sam za cijeli ženski rod jer nekad dozvolim sebi čašu vina. Nemam sisa i guzica kolko bi trebalo. Šišam se, ne uzgajam kosu. Volim motore, živu muziku i povraćam na rozu boju. Nosim starke i cekere, ni na jednu maturu nisam obukla haljinu. Bilo bi mi bolje da studiram medicinu, a ne tamo neki kurac od ovce. Obrve mi nisu nacrtane i ne čupam ih po propisima vizažistica s instagrama.
Svađam se kad se ženska prava dovode u pitanje. Volim sočno opsovati, nešto mi je milo, pitko, prhko, pitomo, domaće! Puno trošim. Ne preferiram sladoled i palačinke. Uživam na planini. Nerado se sunčam. Nikad nisam napravila pitu. Gledam te drito u oči. Ne podilazim muškarcu. Mantil mi nije uvijek ispeglan. Vjerujem u neke djetinje ideale za koje budale ginu; tipa: mir u svijetu, dobrim ćemo pobijediti zlo, od viška glava ne boli i slične seratorske floskule.
Ne planiram nikada promijeniti svoje prezime. Nisam virdžina, samo ne želim. Kako sebično. Tvrda sam glava, bosanska. Glasno se smijem i pjevam, zdušno. Vjerovatno nikada neću projektovati zgrade i mostove, liječiti ljude ili ih zastupati na sudu, voditi kifove i kufove, predavati bosanski niti se baviti politikom. 'Za tvoje dobro'. Neću na medicinu, pravo i koji ne još blaženi fakultet za moje dobro. Bez tog sam, opet jebiga, nula od žene.
Od ovog mog 'nema hljeba'. Kad nema hljeba, nema ni porodice. Kad nema porodice ostaneš sama i nesposobna, kao takva i umreš. Nek i umreš, bruko, kad nisi bila sposobna da se zbrineš i skućiš. I rodiš, naravno muško. Zaboravih na trenutak svoju svrhu kao žene na ovom svijetu. Oprostit ćete mi. Onaj svoj DINAR, svoj ČOEK, svoj KROV NAD GLAVOM... sve je to prokleto. Nemaš vjetra da ti pomogne krilima, a i ako ga nekim slučajem bude, nekako ti ga uklone. Ma pusti, žensko. Žensko. Mjerna jedinica za nemoć. Nikada dovoljno dobra. Jebena.
