Neredi u Bosni, evidentno je, izmiču kontroli. Nasilje je počelo da povlači novo nasilje, i ono što je, da se kultivisalo i usmjerilo pravilno, moglo da izrodi jednu snagu koja bi donijela boljitak, sada ide u jednom nekontrolisanom pravcu, jer se širi poput poplave, poput eksplozije. Glavni problem ovih protesta, kao i većine aktivnosti koje se psrovode na našim prostorima, jeste nedostatak onog što se u vojnoj terminologiji zove „Izlazna strategija“. Svaki bunt, svaka vojna akcija, svaki izlazak na ulice, svaka, uslovno rečeno „demonstracija sile“ mora imati zacrtan i postavljen cilj. Narodski rečeno, ono što želi da se postigne, u ovom slučaju, izlaskom na ulice. Ako nasilje postane cilj nasilja, onda su te demonstracije u problemu.
Mnogi upoređuju trenutna dešavanja u BiH sa tzv. „Arapskim proljećem“. Par je problematičnih momenata u vezi sa ovim poređenjem. Kao prvo, sem donekle u Tunisu, niti jedna od ovih revolucija nije završena slavno, niti sa pozitivnim ishodom za zemlju u kojoj se desila. Druga stvar je to što su u Arpaskom proljeću demonstranti znali ko im je protivnik – to su bili diktatori sa imenom i prezimenom, Mubarak, Ali Saleh, Ben Ali, Gadafi koji su decenijama iskorištavali svoj narod ili bar pripadnike drugih etničkih skupina. Sem donekle u Republici Srpskoj, ovo nije slučaj u Bosni i Hercegovini.
Problem ovih demonstracija u Federaciji jeste taj što tih ciljeva nema. Nije sporno da se teško živi, takođe, nije sporno ni da ovako više ne može. Ali, postavlja se pitanje, šta dalje? Neki od zahtjeva koji su mogli da se čuju jesu dobri kao neka smjernica, kao neka želja, ideal, ali su praktično neostvarivi. Ljudi žele posao, da im država obezbijedi posao – to je prva greška, jer niti je to ostvarivo, niti se pokazalo kao dobar i ispravan put. (Ja sam daleko od bilo kakvog neoliberalizma, da budemo načisto). Jer i do sad smo imali situaciju da država zapošljava ljude a da to nema ekonomsko opravdanje, samo što se do sad zapošljavalo po partijskoj liniji. Baš to bi trebalo da bude jedna od stvari protiv kojih se boriti.
Drugi zahtjev koji sam čuo, takođe zvuči dobro ali je nesprovodiv u praksi, „da se živi bolje“. To se mora bolje formulisati. Još jedna od stvari oko koje se lome koplja u vezi ovih protesta jeste, da li su ovo politički obojeni protesti ili ne. Ne treba bježati od toga da su ovo politički protesti. Nesporno je da su ovo protesti ljudi lijeve provenijencije, ljudi kojima je dosta divljeg kapitalizma, nepotizma i burazerske ekonomije. Ali takođe, treba istaći da je ovo protest ljudi koji su gubitnici u političkoj igri – na ovim protestima nećemo vidjeti omladince stranaka, simpatizere, one koji su se zaposlili preko stranke. Ovo je protest ljudi kojima politika ne dozvoljava normalan i pristojan život, te stoga ovi protesti ne mogu biti okvalifikovani kao apolitični.
Kao što rekoh, zahtjevi se moraju formulisati, ne apstraktno već konkretno. Ako su protesti u potpunosti politički, ultimativni zahtjev bi bio da se ide na nove izbore (drugi put je anarhija i vraćanje u praistoriju, a to tek ne bi valjalo). Međutim, problem je ko smije predložiti da se ide na nove izbore? Nijedna od stranaka nije se svrstala na čelo protesta, što je dobro, jer ne prlja ideologiju protesta, ali sa druge strane to izbija mogućnost pozivanja na izbore i političke identifikacije demonstranata. Tako da demonstrantima ostaje da postavljaju druge vrste zahtjeva, kao što su ograničenje plata u javnom sektoru, provjeru svih zapošljavanja u državnim firmama, provjeru javnih nabavki, procesuiranje tajkuna itd. To su legitimni zahtjevi koji bi mogli donijeti neki boljitak i uvesti red u državu, uz konstantan pritisak svih javnim službenicima i političarima da ukoliko ne budu radili kako treba, da se uvijek iznova mogu desiti ovi februarski događaji. To je trenutno najveće dostignuće ovih događanja naroda. Ta misao da se to može ponoviti.
Međutim, vrijeme za demonstrante curi i brže nego što oni to misle. Sve ovo bi vrlo brzo moglo pasti u vodu, jer kao što je to pravilo za sve „revolucije“ i „događanja naroda“, što duže traje, sve više revoluciju preuzimaju uličari, huligani, maroderi i ostali šljam koga briga za muke naroda. Oni kojima je pljačka način bogaćenja, a haos okruženje u kom se najbolje snalaze. I po tome se uopšte ne razlikuju od političara.
Nadati se da se to neće desiti sa ovim protestima u BiH, koji su započeli sa vrlo plemenitim namjerama, ali svaka revolucija započne tako, ali ako se otegne, ode u haos i krvoproliće. Pitajte recimo Mađare za 1956. Ili Egipćane i Libijce.