“Ljubav ne daje ništa osim sebe i ne uzima ništa osim sebe. Ljubav nema ništa niti se ona može imati; Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.” – Khalil
Filozofija ljubavi nikad bolju definiciju i tačnost značenja nije imala kao prethodni citat. Ljubav je poput ptice selice. Ona se vraća u dušu najvećeg poštenog čovjeka, a tako i u dušu najvećeg zlobnika. S obzirom da je najčešće za ljubav protrebno dvoje, ja ću za ljubav reći da je komparativna i proučava život sretnih i ne sretnih ljubavi i osoba. Iako, ljubav, ponekad ulijeva hipotetički strah u nas, ona je dobra za psiho ravnotežu, jer je ona tad poput ucviljenog psa na kiši, pa kad mu čovjek priđe i smakne sa kiše, ono postane veselo, a samim tim i srce postane toplo. Ako je čovjek biće u potrazi za smislom, kako je Platon rekao, kakva je to onda smisao ljubavi?
Ponekad mislimo da nismo sretni zbog materijalnih ili nekih drugih razloga, ali, ako u duši čovjeka stanuje mišić koji pumpa i luči najveću strast, a samim tim i sreću spremnu da je upozna s nekim, tad se taj mišić može zvati ljudsko srce i tad dobija svoje pravo značenje.Ljubav je opijum osobe, drogira nas i baca u trans, kao klavir Mozzarta, osveta zlobnika, jazz basistu. Toliko je dobra, da kad je osjetimo pređemo granicu orgazma i osjećaja heroina, i tad srce svira najveće skladbe. Skladbe, one što proizvode melodije u mozgu i u ušima se rastvaraju poput talasa na moru, a oči gledaju u nju. Nju, koja prima našu ljubav, ulazi i zaključava te.
Nikad nisam imao sretnu ljubav, ali kad bi je imao bila bi dovoljno luda, strastvena, melodična poput bluesa i bez suza. Pitam se, šta li je to u osjećajima, a ima nešto kontradiktorno u sebi i ni malo trunke iskrenosti. Pitam se i dajem sam sebi odgovor gledajući svoje ljubavi. Odgovor je u nama, jer smo najveći krivci ako to skontamo da jesmo. U životu su nam potrebni odgovori, a mi smo odgovor na sve.
U jezgru duše spava ljubav. Ako je probudiš možda ti da šansu, a ako je pustiš da spava voljet će te i u snu.