KOLIKA JE PROVALIJA ISPOD BOSNE
Potrebne hitne mjere za očuvanje elektroenergetskog sektora
Objavljeno u magazinu STAV 14.04.2016.
Piše: Ejub TOPIĆ
Konstitutivne elektroprivrede
U oblasti energetike preklapaju se krucijalni ekonomski, politički, nacionalni i etnički interesi. U BiH koja nema svoje izvore nafte i plina (još uvijek) energetika se, de fakto, svodi na električnu energiju. Aktiviranjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, aplikacijom za članstvo u EU i ratificiranjem Ugovora o pristupanju Energetskoj zajednici, ova oblast dobila je i neizbježnu međunarodnu dimenziju.
U predratnoj BiH postojala je jedna elektroprivreda i jedan Elektroprenos a tokom rata formirane su tri – Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo (21.07.1993.), Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg Bosna d.d. Mostar, (28. kolovoza 1992.) i Електропривреда Републике Српске (2. јуна 1992.). Upravo na elektro energetskom sektoru u našoj zemlji ostali su trajni ratni ožiljci što je rezultirao troetničkom teritorijalnom podjelom elektroprivredanih područja (sivo/Bošnjaci, žuto/Hrvati i smeđe/Srbi na Slici 1), čije granice više podsjećaju na linije fronta nego na elektroenergetske cjeline. U toku rata nastala su i tri Elektroprenosa što je promijenjeno 2004 kad su prenešene nadležnosti sa entiteta na nivo BiH a 2006 je formiran Elektroprenos BiH a.d. sa sjedištem u Banja Luci. Zbog opstrukcija iz RS-a, 2009 je Valentin Incko nametnuo zakone kojima se reguliše njegov rad. Elektroprenos ima četiri operativne jedinice – Operativno područje Banjaluka (Banja Luka i Bihać), Operativno područje Mostar (Mostar i Trebinje), Operativno područje Tuzla (Tuzla i Doboj) i Operativno područje Sarajevo (Sarajevo, Zenicu i Višegrad). Ova četiri područja spominju se kao optimalno teritorijalno ustrojstvo BiH u budućnosti bez entiteta, dok oni koji bi htjeli tri entiteta mogu slijediti granice elektroprivreda.
Struktura proizvodnje električne nergije
Prema podacima DERK-a za 2013, ukupni instalirani kapacitet proizvodnih objekata u BiH iznosio je 3.978,86 MW, od čega u većim hidroelektranama 2.048 MW, a u termoelektranama 1.765 MW. Male hidroelektrane, vjetro i solarne elektrane u BiH imaju 73,63 MW, dok je 91,23 MW instalirano u industrijskim elektranama. Treba dodati termoelektreanu Stanari snage 300 MW koja počinje sa radom u aprilu ove godine.
Trenutno u BiH, udio obnovljivih izvora električne energije iznosi 2.121,63 MW (49,60 %) dok je udio termoelektrana 2.156,23 MW (50,40 %)
EP BiH ima kapacitet od 1.682 MW, od čega su dvije termoelektrane (Tuzla i Kakanj) ukupne snage 1165 MW (69 %) i tri hidroelektrane (HE Jablanica, Grabovica i Salakovac) ukupne snage 517 MW (31 %). Udio hidroenergije u proizvodnji EP BiH kreće se prosječno od 16 % do 30 %, ovisno o hidrološkim prilikama. Kapaciteti EP HZHB iznose 762 MW i odnose se 100 % na hidroelektrane (HE Jajce I, Jajce II, Rama, Mostar, Peć Mlini, Mostarsko blato i Čapljina). Kapaciteti EP RS iznose 1.675 MW, od čega na termoelektrane otpada 62 % (Rudnik/termoelektrana Gacko, Ugljevik i nova TE Stanari), a na hidroelektrane 38 % (HE na Drini, Trebišnjici i Vrbasu).
Obnovljivi izvori energije
Najvažniji obnovljivi izvori energije u našoj zemlji su voda i vjetar a nakon toga solarna i geotermalna energija te biomasa. Teoretski potencijal BiH u hidroelektričnoj energiji iznosi 8.000 MW od čega je ekonomski isplativo oko 6.000 MW. Instalirani kapaciteti iznose 2.121,63 MW, što znači da koristimo samo jednu trećinu dostupnih hidropotencijala.
Ove godine EP BiH počinje gradnju HE Vranduk snage 19,63 MW (Strabag i Končar će raditi). Trebalo nam je „samo“ 20 godina nakon rata za to. Naša država, naše rijeke, naša elektroprivreda, naši parlamenti, naše vlade, ali ni makac 20 godina. Nije mnogo bolje ni u RS-u koja ima udio hidroenergije 38 %, ali koristi tek četvrtinu svojih hidropotencijala. Jedino EP HZHB svu struju proizvodi hidroenergijom.
Prema dokumentu iz 2010, „Izgradnja elektroenergetskih objekata u Federaciji BiH – Prioriteti“, osim HE Vranduk, predviđeno je da se grade HE Ustikolina (63,6 MW, početak 2011), HE Unac kod Bihaća (73,6 MW, početak – Bog zna najbolje), HE Kruševo (12 MW, početak 2011/2012), na rijeci Sani HE Vrhpolje (79,4 MW) i HE Čaplje snage (12 MW, početak 2012), na rijeci Vrbas HE Vinac (11,5 MW) i HE Babino selo (11,5 MW, početak 2012). Nakon šest godina vidimo da ide gradnja jedino HE Vranduk a sve ostalo je samo katalog projekata. EP BiH, dakle, planira gradnju novih 283,04 MW hidroelektrana dok se po istom dokumentu predviđa izgradnja novih termo blokova od 1.150 MW što je zabrinjavajuće jer će se tako zadržati učešće hidroenergije u proizvodnji struje od samo 25 %.
Za EP HZHB u istom dokumentu predviđena je izgradnja novih 150,6 MW hidroelektrana ali i izgradnja prve termoelektrane Kongora u Tomislavgradu, snage 550 MW tako da bi se u EP HZHB pokvario bilans učešća obnovljivih izvora energije sa 100 % na 62 %.
Slična situacija je i u RS-u gdje se u planovima do 2030 predviđa izgradnja samo 100 MW snage u novim hidroelektrana a preko 1.000 MW u novim termoelektranama čime bi omjer energije dobijene iz obnovljivih izvora u RS-u sa postojećih 38 % pao na samo 30 %.
Još lošija situacija je sa korištenjem vjetroenergije, koja je drugi po veličini neiskorišteni potencijal obnovljivih izvora energije u BiH. Pomalo je presedan ono što je 2009 uradio ambasador Njemačke u BiH Joachim Schmidt, kad je poklonio našem Vijeću ministara CD sa elektronskim atlasom vjetrova u BiH i obavijestio nas da je ukupni potencijal energije vjetra u BiH oko 2.000 MW, uz iskoristivih 900 MW. EP HZHB u sklopu projekta vjetroelektrane Mesihovina planira postavljanje 22 vjetroturbine po 2,5 MW, ukupne snage 55 MW. EP BiH je dobila prethodne saglasnosti za izgradnju tri vjetroparka u Hercegovini – Podveležje 48 MW, Debelo brdo 54 MW i Jelovača od 36 MW. EP RS planira gradnju vjetroelektrane u Berkovićima od 48 MW.
Ako bi se „Prioriteti“ iz 2010 realizirali, udio obnovljivih izvora na nivou BiH bi, sa trenutnih 49,60 %, pao na samo 34 % što je, bez sumnje, korak u pogrešnom smjeru.
Rudnici i termoelektrane
Ugalj, kao primarni energetski resurs, u BiH ima stratešku i trenutno nezamjenjivu ulogu. Procjene tržišnih rezervi uglja iznose oko 1,11 milijardi tona što je dovoljno za narednih 50 godina. Na tim procjenama je izrađen „Strateški plan i program razvoja energetskog sektora u Federaciji BiH” iz 2009 koji predviđa do 2030 potrošnju od 23 miliona tona uglja i ukupnu snagu termoelektrana od 3.700 MW (Tuzla G7, Kakanj G8, Kongora 1 i 2, Bugojno 1 i 2, Tuzla B-1M, Tuzla B-2L, Tuzla B-3L i Kamengrad 1 i 2).
Ono o čemu se u BiH manje govori je ekološka katastrofa koja pogađa zemljište, vodu, zrak i ljude kao posljedica eksploatacije i spaljivanja uglja.
Ugalj se u BiH eksploatira na području površine od 18.000 ha, dok područje za deponiranje otpadnog materijala zauzima oko 6.000 ha (Studija energetskog sektora u BiH, 2008). Površinski kopovi su do danas ostavili ukupno 15.000 ha devastiranog zemljišta u BiH, što je ukupno 39.000 ha naše lijepe BiH.
Posljedice spaljivanja uglja pogubne su po zdravlje ljudi na šta je upozorio CIN izvanrednom reportažom “Struja po cijenu života” koja je dokumentirala smrtonosno djelovanje TE Tuzla u čijim blokovima se spali 3,3 miliona tona uglja i izbaci oko 50.000 tona sumpordioksida svake godine. TE Tuzla nema postrojenje za odsumporavanje, ali ipak dobija okolišnu dozvolu, jer po „fleksibilnom“ tumačenju nadležnih inspekcija „ne ugrožava okoliš“. Država „gleda kroz prste“ TE Tuzla zbog njezine strateške važnosti. U isto vrijeme, tragična je činjenica da se u BiH zbog zagađenja događa 200.564 preranih smrti godišnje.
Rudnici ne vode dovoljno računa ni o zdravlju svojih rudara kao ni o uvjetima u rudarskim jamama i vanjskim kopovima. U cijelom društvu nema iskrene solidarnosti sa teškim rudarskim hljebom sa sedam kora, koja se povremeno probudi kroz tužnu historija rudarskih nesreća u kojima je do sada život izgubilo blizu 600 rudara. Dodatnu težinu situaciji daje činjenica da su svi rudnici u višemilionskim gubicima. Zbog toga Koncern EPBiH u iduće tri godine planira investirati u rudnike 330 miliona KM, pretežno za nabavku opreme i mehanizacije, rekonstrukciju i investicione radove. Ni jednom riječju ne pominje se smanjenje ekološkog zagađenja.
Ko sebi jamu kopa….
Ko bi kome, ko sam sebi, veli stara narodna. Čuli smo mi, da ko drugom jamu kopa, sam u nju pada. Zato mi, ispod Bosne, sami sebi kopamo abez u koji ćemo metaforički, ali dijelom i doslovno propasti. Radi se, dakako, o kopanju uglja u BiH kojeg je, od 1955, iskopano 720 miliona tona (60 godina puta 12 miliona tona godišnje u prosjeku) iza čega su ostale ogromne jame napuštenih rudnika i razvalije površinskih kopova i deponija. Na površinskom kopu, uglju moramo dodati otkopanu zemlju, tzv. otkrivku, koja se uklanja da se dođe do uglja (od 5 do 12 m3 po toni uglja). Ako sve saberemo dobićemo cifru da je u BiH iskopano oko četiri milijarde metara kubnih uglja i otkrivke zajedno. Uzimajući u obzir površinu BiH od 51.129 km², morali bi za dostizanje te cifre otkopati osam centimetara cijele države (za toliko je BiH propala u zemlju). Metaforički smisao propadanja u abez je u tome da našu energetsku budućnost Vlada FBiH, u narednih 50 godina, bazira upravo na kopanju i spaljivanju uglja (2030 godine planira se potrošnja od 23 miliona tona samo u FBiH), dok nas Evropa uporno i opetovano, upozorava da je to neprihvatljivo.
Upozorenja nema ko da čuje
Evropa, kojoj težimo, ide u potpuno susprotnom smjeru. Tako je decembra 2015. britansko ministarstvo energije i klimatskih promjena najavilo zatvaranje svih termoelektrana na ugljen do 2025. U Njemačkoj je, također, najavljeno zatvaranje još osam termoelektrana na ugljen zbog smanjenja emisije CO2. Pošto je do 2020 najavljeno gašenje i nuklearnih elektrana, Njemačka će morati uvoziti struju čija će cijena porasti za 7%. Čak i uz opasnost narušavanja energetske stabilnosti i povećanja cijene struje, EU je odlučila zatvoriti svoje termoelektrane na ugalj, jer su posljedice po ekologiju planete i zdravlje ljudi dugoročno neprihvatljive. Mi ne marimo ni za direktna upozorenja iz Brisela (juni 2015) kad je zemljama Balkana poručeno da, zbog zastarjelosti i nezadovoljavanja standarda EU, moraju obnoviti ili zatvoriti 13 termoelektrana (do 2050 bi trebali za 80 % smanjiti emisiju štetnih plinova).
Na listi su sve naše termoelektrane – TE Tuzla, Kakanj, Gacko i Ugljevik (obnoviti ili zatvoriti do 2030). Pošto smo aplicirali za članstvo u EU morali bi znati da je tamo trenutna cijena emisione dozvole 5 eura po izbačenoj toni CO2, a za 2025 (kad bi BiH mogla ući u EU) predviđena cijena emisione dozvole biće 30 eura po toni, što bi bio financijski krah.
Stvarno trenutno stanje energetskog sektora u BiH daje nam Izvještaj o performansama energetskog sistema “Global Energy Architecture Performance Index Report 2016” od prije par dana, prema kojem, od zemalja regiona, najbolju energetsku arhitekturu ima Slovenija na 15. mjestu, zatim Albanija na 17. pa Hrvatska na 18. poziciji. Srbija je 74-ta dok je BiH na 93. mjestu, iako zadnjih 20 godina samo pričamo o ulaganju u energetski sektor. Činjenica da smo 76 mjesta iza Albanije, na samom začelju liste, morala bi zabrinuti nadležne. Da ne bude zabune, prvih pet u svijetu su Švicarska, Norveška, Švedska, Francuska i Danska.
Još lošiji plasman BiH ima kada je u pitanju emisija CO2 iz termoelektrana, pa tu zauzimamo 118. mjesto od ukupno 126 rangiranih zemalja. Iza nas se nalaze samo zemlje kao što su Tanzanija, Etiopija i Eritreja. Zato ne iznenađuju podaci koje je iznijelo Udruženje za zdravlje i okolinu HEAL (Health and Enviroment Alliance) sa sjedištem u Bruxellesu, koji kažu da se, tri od deset termoelektrana najvećih zagađivača u Evropi, nalaze upravo u BiH. Neslavno prvo mjesto drži TE “Ugljevik” kao najveći evropski emiter sumpornog dioksida a u stopu je prate TE Kakanj i Tuzla.
Energetska zajednica
Predsjedništvo BiH je 2006 ratificiralo Ugovor o uspostavi Energetske zajednice, gdje su ugovorne strane EU s jedne a Albanija, Bugarska, BiH, Hrvatska, Makedonija, Crna Gora, Srbija, Rumunija i Kosovo, s druge strane. Alarm za naš nerad na ovom ugovoru uključio se u maju 2015, kad je ministar Mirko Šarović upozorio da se protiv naše zemlje vodi pet procesa pokrenutih od Energetske zajednice. Godinu ranije dobili smo ozbiljna upozorenja od Evropske komisije iz Brisela u dokumentu “Izvještaj o napretku Bosne i Hercegovine u 2014”. U poglavlju 4.2.5. naglašava se:
“BiH nije uložila nikakve značajnije napore da izradi cjelodržavnu energetsku strategiju a entitetski strateški planovi nisu usklađeni…. “
“U sektoru obnovljivih izvora energije još uvijek ne postoji sveobuhvatna promocija i razvoj energetskog sektora obnovljivih izvora u cijeloj zemlji. BiH nastavlja s radom bez nacionalnog akcijskog plana za obnovljive izvore energije, koji je propisan Ugovorom o Energetskoj zajednici.”
“Što se tiče energetske učinkovitosti u BiH, postoje značajna kašnjenja u ispunjavanju obaveza da se preuzmu i provedu direktive o energetskoj učinkovitosti…”
“Sveukupno gledano, ostvaren je ograničen napredak u energetskom sektoru. Složenost upravne strukture, podjela nadležnosti unutar sektora, uz nedostatak političke volje će dovesti do neuspjeha zemlje u ispunjavanju njenih obaveza iz Ugovora o Energetskoj zajednici.”
Ekološka o(ne)sviještenost
Prema direktoriju NVO-a iz oblasti okoliša iz 2006. godine u BiH postoji 87 registriranih neprofitnih organizacija iz oblasti okoliša. One su međusobno nekoordinirane, reagiraju lokalno i ograničeno, najčešće bez adekvatne stručne argumentacije sa vrlom malim dometima kad je u pitanju podizanje ekološke svijesti u BiH. Krajnje je teško razumjeti dvostruke standarde i potpuno različite aršine koje imaju naši građani kad je u pitanju voda, zemlja ili zrak. Na hidroelektrane su enormno osjetljivi dok im baš i ne smeta uništavanje utrobe zemlje zatim spaljivanje miliona tona uglja i nakon toga neekološko odlaganje miliona kubika šljake pune teških metala, očito ne razumijevajući da su posljedice toga po ljude, zemlju i sve vodotokove u blizini daleko pogubnije ud uticaja bilo koje hidroelektrane. Kako razumjeti, na primjer, jedva primjetnu reakciju “zelenih” Sanskog Mosta na najavu otvaranja rudnika i gradnju termoelektrane u Kamengradu (215 MW faza I + 215 MW faza II), a žestoku reakciju na mogućnost izgradnje mini hidroelektrana na rijeci Sani, jer zaboga miloga, postoji mogućnost da bude umanjen ulov mladice.
Zeleni ne reagiraju na to da se 735.051 tona proizvedenog otpada godišnje u FBiH, odlaže na 54 općinska nesanitarna odlagališta (40 % od svih odlagališta), niti na to što postoji oko 1900 divljih deponija koje nekontrolisano zagađuju zemlju, vodu i zrak.
Nema baš previše logike ni u zakonskoj regulativi i politici zaštite okoliša koja se sprovodi preko Fonda za zaštitu okoliša FBiH, čiji se godišnje budžet kreće oko 47 miliona KM. Tako je u planiranim prihodima ovog Fonda za 2016 predviđeno da se po osnovu „Posebna naknada za okoliš koju plaćaju pravna i fizička lica pri svakoj registraciji motornih vozila“ prikupi 15,85 miliona KM, dok će se po osnovu „Naknada zagađivača okoliša – Naknade za zagađivače zraka“ prikupiti samo 7 miliona KM. Tako će TE Tuzla za zagađivanje okoliša platiti naknadu od 2,5 miliona KM. Dio novca ostaje Fondu za zaštitu okoliša, a 70 posto novca se vrati Tuzlanskom kantonu koji finansira ekološke projekte, shodno aplikacijama općina. To je drugi dio apsurda u radu ovog Fonda koji ne troši prikupljena sredstva na osnovu strategije sa ulaganjima u prioritetne oblasti, nego se sredstva raspoređuju prema programima općina i kantona na osnovu njihovih lokalnih vizija.
Nije puno bolje ni na državnoj razini sudeći prema materijalu Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa pod nazivom „Izvještaj o stanju okoliša u Bosni i Hercegovini za 2012“ iz kojeg se vidi „zakonodavno sljepilo“ kad su u pitanju najveći zagađivači u BiH. Standardizirani sistem zaštite okoliša, ISO 14001:2004, je uveden samo u rudnik uglja Stanari. Kod svih rudnika se otpadni materijali svrstavaju u tehnološki i komunalni otpad i većina rudnika nije definirana kao izvor opasnog otpada, iako rudnici proizvode velike količine otpadnih ulja i maziva koja jesu u kategoriji opasnog otpada.
Prema Zakonu o zaštiti okoliša u FBiH i RS-u i Pravilnikom o pogonima i postrojenjima koji tretiraju okolinske dozvole, samo oni rudnici koji proizvode više od 50.000 tona godišnje, ili koji zauzimaju površinu veću od pet hektara, su obavezni da imaju okolinsku dozvolu. O ljudi moji, je li to moguće, zavapio bi Mladen Delić – pa ne možete autopraonicu otvoriti bez okolišne dozvole, a za rudnik vam ne treba?!
Zaključak
Nakon svega – Sapienti sat – trebalo bi biti jasno šta treba a šta ne treba raditi.
Treba racionalno koristiti energiju iz postojećih postrojenja, primijeniti koncepte energetske efikasnosti, kogeneracije i štednje energije u svim oblastima, te smanjiti gubitke pri prenosu energije, čime se zajedno na nivou BiH može uštedjeti do 400 MW, što je sasvim realna ušteda od cca 10 %.
Treba novu strategiju razvoja bazirati na obnovljivim izvorima energije u prvom redu hidropotencijalima od kojih koristimo samo 30 % i vjetroenergiji koju još nismo ni počeli koristiti. Voda i vjetar imaju ogroman iskoristiv potencijal od oko 5.000 MW, dok solarna, geotermalna i energija biomase mogu doprinijeti sa dodatnih 500 MW i to mora biti budućnost elektroenergetskog sektora u BiH.
Ne treba, pogrešno je i opasno, dugoročnu energetsku strategiju bazirati samo na uglju, što čini nepopravljivu štetu zemljištu, vodama i zraku, a ako bi primijenili ekološki prihvatljive tehnologije, cijena postaje neprihvatljiva zbog čega je Evropa i odustala od termoelektrana na ugalj. Preko Energetske zajednice BiH je ugovorno vezana sa EU i mora prihvatiti taj koncept i biti spremna na sve konsekvence koje iz toga proizilaze – sudbina rudnika, termoelektrana, desetina hiljada radnih mjesta itd.
Vrijeme curi, a obzirom na političke i birokratske nebuloze kojima naša zemlja obiluje, trebaćemo čim prije potpuno novi pristup da se ti ciljevi ostvare.
ZA KONKURS….