Kako studiram sociologiju i čitam filozofiju, mogu reći da je to kombinacija poput meda i mlijeka. Sva kritička razmišljanja ovog svijeta su u tim naukama, pa ih mogu lično proglasiti naučnim fantastikama. Fantastika osvajanja čovjeka predstavlja metamorfozu u toj situaciji. Ako je metamorfoza u ovoj situaciji prelazi u ljudsko stanje, možemo za sigurno reći da je čovjek progresivno biće, samo što ono samo sebe regresuje tj. unazaduje, ali, pod dejstvom okolnih sredstava. Ljubitelji fantastične ljepote u čovjeku nađu svu ljepotu svijeta, neograničenu, objektivnu i progresivnu. Individualnost čovjekove fantastike nas može dovesti do nečega što će zvučati utopijski, ali zašto to treba shvatiti ozbiljno? U ljudskoj praksi smo navikli na razne padove i uspone, s tim da nismo utopijski razmišljali, a bili smo preokupirani nečim, bilo to ljubavnim ili nekim drugim problemima. Utopija nije prolazna, ona je fantastika čovjeka koju svako od nas ima, ali se boji pokazati u današnjem svijetu, što je nekad bilo lakše.
Utopijski materijalizam je fantastika koju moramo da gajimo u sebi, jer ako nemamo ideje za osnovom nečega, nemamo ni cilja. Zaljubljujemo se, izrađujemo, ubijamo i sve ostalo činimo, a znamo da nam ljepota završava u fantasici koliko god objektivni bili, jer cilj bez cilja je propao slučaj. Ljubavna fantastika je poput mozaika na suncu, koji nas je sa svom svojom isprepletenošću boja ostavio na giljotini, koju danas možemo samo zamišljati. Ljudi ne pamte naša imena, ali pamte naše glasove i ponekad naša imena promrljaju kroz usta, bez imalo poštovanja i ljubavi, ali i sa ljubavi i poštovanjem. Pitam se, ako je čovjek čovjeku vuk, šta je to ona čovjek ljubavi ili ljubav čovjeku. Ljubav nikako ne može biti čovjek, ona je gorostas. Prevelika za naša očekivanja, a premala za realnost. To je fantastika čovjeka.
Kao što u jednoj pjesmi veliko DA može da uništi veliko NE, da li nas se sjećaju ljudi zbog naših prolaznih ili istinskih razloga, stavova ili nečega drugog. Pitam se da li je to dio fantastike ili je samo iluzorno sunce na koje povraćamo. Volimo snijeg iz tople sobe, kao i ljubav iz toplog srca, a ne volimo nešto zanimljivo jer smo tad zaljubljeni, a tad riječi najbolje idu da možemo knjigu napisati i opisati.
Efekat fantastičnog opažanja čovjeka dobijemo tek kad sagledamo i uvjerimo se u sve sklonosti, laži, probleme i kontradiktornosti suprotne osobe, bilo ono objektivno ili subjektivno, jer nas tad percepcija najbolje služi. Fantastika čovjeka ima samo jedan cilj, a to je vraćanje u prvobitno stanje i žaljenje za svim što nije učinjeno ili što se je moglo uništiti, ljubavno ili bilo kako. Ponekad smo dvolični u čovjekovoj fantastici, ali smo i u pravu.