Voljele bismo da smo imali neki ljepši način buđenja svijesti, da smo nekada prije pročitale i znale stvari koje nismo dužne da znamo, a itekako nas se tiču. Da smo samo nekada prije odlučile da iz radoznalosti pročitamo stvari koje se tiču naše države, nas, pročitale zakone o radu nadležnih, izvještaje o njihovom radu, pregledale sjednice skupštine pa i prisustvovale na istoj.
Mi nismo imale takav početak. Početak naše priče je obilježen datumom smrti naših kolegica – Edite Malkoč i Selme Agić. 10. 10. 2016. Godine, dan koji je probudio istinsku tugu i bijes u nama, dan kada su siloviti tragovi točkova prekrili puteve dva mlada života, ni ne osvrnuvši se. Nas 7 je ujedinila jedna činjenica – nije kriv samo Sanjin Sefić, nego i čitav disfunkcionalni sistem koji je godinama svojim neradom potkrepljivao njega i slične njemu.
Naš revolt zbog bijega Sanjina Sefića, te s druge strane laži, kojih je vječita saveznica nepravda, su razlog zašto je nastala Neformalna skupina studentica psihologije koja broji 7 članica. Skupina koja će se boriti i istrajati u toj borbi da gubici porodica i prijatelja ne ostaju samo statistike, a da akcije aktivista ne ostaju samo na pokušajima da se nešto promijeni, nego da usitinu dođe do promjene koja je nužna. Sedam glava zasigurno ne može mijenjati svijet, ali smo isto tako shvatile da sedam potpuno različitih ljudi, četrnaest ruku i nogu je mudrije i snažnije od jedne, pa pokušavamo promijeniti bar nešto. To NEŠTO, radimo za one koji više ne mogu disati i osjećati, živjeti i voljeti. Mnogi kažu da obavljamo Sizifov posao, no nitko se nije zapitao, kako bi se odvijale stvari da Sizif kamen nije gurao sam? Snaga volje može biti jača od bilo koje sile. Mi smo našu snagu i volju kanalizirale na sljedeći način:
17. Oktobra ove godine organizirale smo protestno okupljanje pod nazivom „Vi ovo dozvoljavate“ , dobile smo sve potrebne dozvole za vid takvog djelovanja, govorile kako ne samo da želimo, nego i zaslužujemo istinu i pravdu, želimo da se obijesnom ubici sudi adekvatno i da „nenadležni“ nadležni preuzmu odgovornost, jer su upravo oni dozvolili da Sanjin bude za volanom sedam dana prije. Ispred nas i uz nas je stajalo još tri stotine ljudi, želeći i tražeći isto.
Već 18. Oktobra, ostale smo same. Naivno smo krenule na vanrednu sjednicu kantonalne skupštine, jer su shvatili da ovaj događaj ne smije ostati samo statistika. Naivno, kažemo, misleći da se podrazumijeva da vlasti žele čuti nas – studirale smo sa Editom i Selmom, prelazimo taj pješački prijelaz svaki dan, dugujemo im ovu borbu. Ono što smo dobile je odluka da se ne možemo obratiti. Bijela traka oko ruke koja je dan prije bila praktični simbol za prepoznavanje nas sedam na protestima, taj dan je simbolično stavljena preko usta jer nam nisu dozvolili da govorimo – tada im nismo bile važne.
27. Oktobra ove godine, tražile smo odgovornost od glavne kantonalne tužiteljice. Pozivale smo je, spontano uzvikivale ono što nam je hrabrost dozvoljavala pored policije i na kraju – dobile priliku, kako nam predstaviše, za sastanak. Slušale smo tako, dva sata našu tužiteljicu kako objašnjava svoje nenadležnosti. Dobile smo i obećanje da će pokrenuti istragu o tome kako ljudi koji imaju veliki broj kazni, nesmetano voze automobile – baš kao onaj ubica od prije 17 dana.
17. Novembra, kada smo shvatile da vlasti i kada slušaju, ne čuju – odlučile smo i da gledaju, pa nadamo se i vide. Uz podršku nekolicine dobrih studenata, stale smo ispred zgrade kantonalne vlade. Na lica smo stavile maske čelnih ljudi. Hronološki smo prikazali njihov (ne)rad, izjave koje smo svakodnevno čitale, ali i ono što nas najviše zbunjuje – „Ima li ovdje nadležnih?“ . Pored svega toga, tražile smo i smjenu komesara MUP-a, Vahida Ćosića, čovjeka koji je istinski odgovoran za činjenicu da je onaj mladi čovjek ubio dvije djevojke i satima poslije tražio izlaz od odgovornosti, a naposlijetku ga pronašao van države. Te noći, iste one granice na čijoj se važnosti insistira u našoj državi bile su propust sistema za slučaj Sanjina Sefića. Dan poslije, komesar je smjenjen. Znamo, ni taj dan im nismo bile važne, ali je to trenutak kada smo sebi postale važne.
5. Decembra, postale smo važne i njima. Uradile smo nešto veliko i hrabro, nešto što je vratilo pažnju grada Sarajeva i važnost onoga što radimo – na borbu za Selmu i Editu. Bijela traka je ostala u torbi, nismo imale dozvolu da govorimo, ali smo govorile, s megafonom, s galerije u sali u kojoj se održava sjednica skupštine vlade. Uzeli su nam megafon, nastavile smo govoriti dok su odstranjivali sa sjednice i ostavile smo im govor, ako opet ne čuju – neka vide. Sada i vide i čuju – stalo nam je. Stalo nam je da živimo i da se aktivno borimo za bolje sutra.
Datumi i godine u nastavku, postajat će sve brojnije. Znate, mi ne odustajemo. Riječju i činom se uvrštavamo u ljudski svijet, i upravo to činimo – valjda nije previše da tražimo da budemo ljudi?
ZA KONKURS
Neformalna skupina studentica psihologije