Ivana Vidmar, tattoo umjetnica iz Banjaluke, dječiju strast za crtanjem postepeno je razvila u životni poziv. Danas radi u tattoo studiju Baby Blue, gdje stvara umjetnost na koži svojih klijenata, pretvarajući njihove ideje u jedinstvene, trajne dizajne koji nose posebno značenje i estetsku vrijednost. Ivana kaže da od svog posla može lijepo živjeti, a svoja znanja i ljubav prema ovoj umjetnosti sada želi podijeliti sa budućim tatoo umjetnicima. Kroz program edukacije, koji je podržan sredstvima Američke ambasade, Ivana nudi priliku budućim kolegama da umjetnost tetoviranja nauče iz prve ruke.
Od hobija do profesije
“Kao djevojčica sam non-stop crtala. Dok je nekome u školi biologija bila omiljeni predmet, meni je bilo likovno. Uvijek je bilo crtanje, crtanje, crtanje i to je ono što me je baš ispunjavalo”, priča Ivana o tome kako je hobi iz djetinjstva prerastao u današnju profesiju.“Rekla bih da je to bilo negdje zapisano, jer sve je krenulo od papira i olovke, crtanja i izražavanja kroz slike. Uvijek sam tražila nešto novo, tako da je koža bila neka vrsta platna koje je meni bilo nedovoljno poznato i bilo je neminovno da će jednog dana koža doći na red za tetoviranje“, priča Ivana za Buku.
Edukacija za buduće tatoo umjetnike
Ove godine, sa koleginicom Danielom Višnjić, Ivana je osmislila program edukacije za tatoo umjetnike, koji je podržan od strane Američke ambasade. Cilj edukacije je pružiti polaznicima temeljno i praktično znanje o tetoviranju, omogućivši im da savladaju postupak iz prve ruke, s pravim alatima i tehnikama, kako bi jednog dana mogli samostalno raditi.
“Meni je prvenstveno cilj bio da pokažem nekome put koji sam ja prošla, samo na malo drugačiji način, jer ja već skoro deceniju radim, tetoviram, ali kada sam ja počinjala nije bilo škola za tetoviranje, pogotovo ne kod nas. Želim da im sve pokažem, da ih naučim, da im dam alat u ruke, da mogu danas-sutra da nastave mojim stopama ili da mi se čak i pridruže, jer voljela bih da nekome pokažem tetoviranje iz pravog ugla. Da to nije samo edukacija preko Youtube-a, već uživo da vide kako izgleda cijeli taj postupak”, pojašnjava Ivana.
Prva grupa je već oformljena i sa edukacijom počinje od 1. novembra. Za drugu grupu, koja sa radom počinje od marta, još uvijek se može prijaviti.
“Jedan od uslova je da mi kandidati pošalju svoj portfolio sa crtežima i biće pozvani na razgovor, da vidim da je to neko ko to zaista želi, jer voljea bih da naučim nekoga da tetovira ko to stvarno, istinski želi, a ne zato što je to trenutni hajp. Želim obučiti nekoga ko će se time baviti”, kaže za Buku ova mlada umjetnica.
Savjet ljudima koji žele da urade svoju prvu tetovažu?
Definitivno je jako bitno da ljudi budu sigurni prvenstveno šta žele da rade na sebi, jer samo zato što je većina ljudi tetovirana, ne znači da se vi morate tetovirati da biste bili u trendu. Najbitnije je da istetovirate nešto što vama ima značenje, nešto zbog čega se sutra nećete pokajati, jer taj proces skidanja i uklanjanja zna biti jako bolan i jako dugo traje.
Ko se sve danas tetovira?
Ja iskreno mislim da je sad već prošlo vrijeme kada su se tetovirali isključivo bajkeri ili kada se pravila stigma oko ljudi koji imaju tetovažu da su to ovisnici o nekim psihoaktivnim supstancama. Danas je skoro svaka druga osoba istetovirana, što je po mom mišljenju sasvim ok, jer jedna mala tetovaža, jedna mala uspomena na tijelu nije ništa strašno. Mislim da tetovaža nije nikome naštetila, tako da je sve više tetoviranih ljudi.
Da li ljudi razmišljaju o tome kako će tetovaža izgledati kada budu stariji?
Često dobijam pitanje da li će im se tetovaža promijeniti ako promijene kilažu, pa tek onda kasnije razmišljaju o starenju. Zapravo, masa njih i ne razmišlja o starenju, jer ja se uvijek šalim na taj račun kako ću jednog dana, kad budem, stara biti istetovirana, šarena baka na ulici. Uglavnom je problem oko kilaže, ali onda tražim motive koji pašu određenom dijelu tijela, koji se neće previše mijenjati vremenom i koji neće gubiti svoj oblik. Naravno, ako imate ekstremno veliki gubitak kilaže ili ekstremno veliki dobitak kilaže, uvijek postoji mogućnost pucanja kože i da se tetovaža malo, da tako kažem, poremeti. Ali to nije ništa strašno, jer sve se to u suštini da popraviti.
Postoje li zdravstveni rizici od tetoviranja?
Sve što se koristi u mom studiju je jednokratno, sterilno i to je prva stvar o kojoj treba da se vodi računa. Znači, prvenstveno, sve mora biti potpuno čisto i sterilno. Šanse za dobijanje infekcije, konkretno u mom studiju, su minimalne, ali nikada nisu u potpunosti nemoguće, iz razloga što, kada vi napustite ovaj studio, vi preuzimate odgovornost za brigu o tetovaži, da održavate tu ranu čistom i sterilnom. Dešavale su se situacije gdje su ljudi nakon 10-15 dana slali slike tetovaža koje nisu dobro zarasle, ali sam kroz priču s njima otkrila da se nisu pridržavali mojih instrukcija kako se ponašati poslije tetoviranja. Najčešći je odgovor bio da su bili na bazenu ili su se sunčali, što nisu smjeli raditi neposredno nakon tetoviranja. Tako da, konkretno, šanse za dobijanje bilo kakve infekcije u studiju su minimalne.
Koliko je sam proces tetoviranja bolan za klijenta?
Sam postupak tetoviranja, injektovanja pigmenta pod hožu, kroz iglu, nije bezbolan, samo što svako od nas na drugi način doživljava bol. Svako ima drugačiji prag tolerancije na bol. Ako mene pitate, mene lično tetovaže ne bole, ali u zavisnosti koliko dugo traje tetoviranje, može da postane prilično neugodno. S druge strane, imate ljude koji jednostavno ne mogu da podnesu bol, pa i na malim tetovažama kreću da paniče i prave dramu.
Ko lakše podnosi bol, žene ili muškarci?
U ovom studiju, 80% su žene, 20% su muškarci i, kad smo kod tog muškog dijela mojih klijenata, definitivno je sa njima veća borba po pitanju bola, jer pokazalo se, kroz ovu deceniju rada, da su žene te koje puno, puno bolje podnose bol.
Da li postoje različiti stilovi tetoviranja i da li ti imaš neki vlastiti stil?
Naravno, kao u svemu, stilova u tetoviranju je mnoštvo. Ja konkretno jako volim boje, odnosno taj kolor stil, neotradicionalni stil. Volim minimalistički stil, tetovaže koje su jednostavne, linijske, volim tu preciznost. Za razliku od nekih mojih kolega koji su otišli u totalno drugi smjer, neki hiperrealizam, ja nisam hiperrealista, ja ne radim slike na tijelu koje izgledaju kao fotografije. Pokušavam da se izražavam na malo drugačiji način, ali prilagodim to klijentima i uvijek nađemo neku zajedničku riječ na kraju da uradim tetovažu kako oni žele, ali na moj način.
Kakve tetovaže klijenti najčešće traže?
Klijenti najčešće traže tetovaže koje predstavljaju neko značenje. To su, vrlo često, imena, datumi ili neke posvete, za neke situacije u životu koje su proživjeli. Vrlo često su to neke minimalističke slike, ali većinom su to datumi, imena, neke simbolične stvari. Vrlo često rade posvete za neku osobu koja više nije tu i onda to bude veoma emotivno i meni i klijentu.
Da li si ikad odbila da uradiš neku tetovažu?
Desilo se jeste, nažalost, dva puta u mojoj karijeri, ali nadam se da se više neće dešavati. Bilo je nešto vezano za političke poruke, što nisam htjela da radim, nisam htjela da budem dio te priče. Dobro je prošlo zato što je gospodin koji je insistirao na toj tetovaži na kraju dobro podnio sugestiju i otišao bez tetovaže. Mislim da je na kraju nikad nije ni uradio, kad je razmislio šta bi to trebalo da znači i kakav bi mu problem možda nekad to moglo napraviti.
Da li u našem društvu još uvijek postoje predrasude prema ljudima koji imaju tetovaže?
Da, nažalost, još uvijek postoji ta stigmatizacija po pitanju tetoviranih ljudi. Ja iskreno ne vidim uopšte više razlog za to, ali često se dešava da moji klijenti zbog posla ne mogu da urade tetovažu, odnosno na dijelu tijela koji oni žele, što je meni stvarno jako žao, jer to je stvar koja je permanentna i ako žele da ukrase svoje tijelo, ja mislim da imaju potpuno pravo da ukrase dio koje oni žele. Nažalost, to nekim poslodavcima još uvijek predstavlja problem, ali nadam se da će se to promijeniti.
Da li je istina da se ljudi koji se jednom tetoviraju uvijek ponovo vraćaju?
Definitivno je istina da, bar od mojih klijenata, niko nikad nije ostao na jednoj tetovaži. To je neko nepisano pravilo i često sam znala da se našalim sa svojim klijentima koji su rekli ‘samo jedna tetovaža, samo jedna posveta i to je to’, a ja im kažem ‘hajde da se kladimo da ćeš opet doći’ i svaki put su ti isti ljudi došli još jednom i kažu ‘bila si u pravu, ipak sam došao još jednom’.
Da li preporučuješ tetoviranje kao profesiju? Može li se živjeti od toga?
Što se mene lično tiče, ja sasvim solidno i lijepo želim od ovoga posla, ali mora se jako puno raditi i jako puno ulagati. Jako je bitno i kako ćete predstaviti to što radite, zatim pristup klijentu, da zadržite određeni broj klijenata i da to od usta do usta dođe do nekog sljedećeg potencijalnog klijenta. Na taj način se posao zadržava i napreduje i onda se može živjeti od ovoga posla.