Aktivistica je za ljudska prava i
umjetnica. Jedna od onih koje se bore za prava osoba sa invaliditetom
nevjerovatnim žarom i s posebnom snagom kada su žene sa invaliditetom u pitanju.
Ona je Stela Kapidžić, živi i radi u Sarajevu i ima 34 godine.
Stelin invaliditet posljedica je
bolesti. Nakon operacije tumora na mozgu prije pet godina, postala je korisnica
kolica. Nakon toga, počela je da posmatra invaliditet iz druge perspektive.
„Sve što ste mislili da znate o
invaliditetu nije istina. U društvu koje je preplavljeno stereotipima o životu
sa invaliditetom je sveprisutan taj stav da početi koristiti kolica znači
najgoru moguću stvar koja je mogla da vam se desi. A društvo u kojem živimo nas
lišava mogućnosti više nego naša tijela ograničena invaliditetom i naše
dijagnoze“, kaže Stela.
Kada se našla sa ove strane društva,
sve što je uočila o percepciji invaliditeta stane u nekoliko riječi.
„Prodata nam je laž da je invaliditet
Loša Stvar, sa velikim L i velikim S. To je, po opštoj percepciji, loša stvar i život sa invaliditetom vas čini izuzetnim. U
stvarnosti, to ne mora biti i to nije loša stvar, i ne čini vas izuzetnim.
Zaista mislim da je ova laž koja nam je prodata o invaliditetu najveća
nepravda“, ističe.
Aktivizam u oblasti prava sa
invaliditetom, takođe, donio joj je drugačiju perspektivu drugačijeg. Bosna i
Hercegovina i njeno društvo, u većini slučajeva, svojim građanima, ne pružaju
pravo na raznolikost i pravo na hranjenje sopstvenih unikatnosti.
„Ježim se od etiketiranja i stavljanja
u koševe. Ljudi se tako boje različitosti da sve pokušavaju smjestiti u sitne
male kategorije s točno određenim etiketama. Mislim da ako želimo otkriti puni
potencijal našeg čovječanstva, moramo slaviti te dirljive odlike tj. naše
mogućnosti i te dične nedostatke koje mi svi imamo“, ističe ona.
A nedostaci o kojima Stela priča, samo
su različitosti koje treba podsticati da postanu najbolja varijanta samih sebe
u čovječanstvu i svim njegovim dostignućima koji svima jednako pripadaju.
Stela se najviše posvetila borbi za
prava žena sa invaliditetom, uočivši da čak i neke uobičajene stvari koje su
bar nominalno prihvatljive kao dio života osobe sa invaliditetom, ženama sa
invaliditetom najčešće bivaju uskraćene.
„Uvidjevši da se mnoge žene bore sa
pitanjima samopouzdanja i nedostatkom socijalne inkluzije, pokrenula sam grupu
Mreža žena sa invaliditetom BiH, koja sada djeluje pod imenom In mreža žena BiH
na društvenim mrežama. Mreža je oformljena kako bi se članice informisale o
svojim pravima, motivisale i osnažile. Mnoge ne znaju da kroz Fond za
profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom mogu
ostvariti svoje zaposlenje, kao i da mogu učestvovati na raznim radionicama
koje organizuju organizacije civilnog društva a sve u cilju edukacije za bolje
društvo i naravno, u konačnici, potpune socijalizacije“, reći će.
A žene sa invaliditetom, u poziciji u
kojoj danas jesu, imaju zadatak da se za još mnogo šta izbore.
„Zašto bi bilo čudno ako je žena koja
koristi kolica na čelu ambasade, profesorica ili majka? Mislim o Shakespearovom
Shylocku i o njegovim riječima: „Ako nas ubodete, zar ne krvarimo? i ako nas
golicate, zar se ne smijemo?” Naša humanost, i mogućnosti unutar nje, su
ono što nas čini lijepima“, naglašava sagovornica.
U svom aktivizmu poigravala se sa
granicama koje je društvo nametnulo u shvatanju invaliditeta. Kroz umjetnost
pomjerala je nevidljive međe prihvatanja i odbijanja.
„Svojim učešćem na Festivalu ženske
umjetnosti PitchWise2015 u Sarajevu, koristeći fotografiju kao medij, željela
sam da budem izazov društvenim pretpostavkama o invalidnosti i
seksualnosti. Živimo u hiper- seksualiziranom svijetu gdje nas stalno
bombardiraju provokativnim slikama žena. Za većinu, seksualnost je temeljni dio
svakodnevnog života, ali za osobe s invaliditetom ova tema je marginalizirana.
Namjera mi je bila da inspirišem javnost da stvori nove percepcije,
transformiše stereotipe i probije lične prepreke širenjem svijesti o ženama sa
fizičkim invaliditetom, te da pošaljem poruku o osnaživanju žena, kako bi svoj
identitet što lakše prihvatile i ispoljavale“, kaže Stela.
U radu joj mnogo pomaže i edukacija
koju je stekla na Business Academy Link grupacije, na smjeru Preduzetništvo. U
krajnjem, sve što postigne samo joj može pomoći na putu do onoga što želi
jednog dana biti –a to je samostalna žena, svjesna svojih mogućnosti i spremna
na brojne životne bitke.
„Trenutno se zalažem za nezavisan
život osoba sa invaliditetom i podizanja svijesti po tom pitanju. Ako
posmatramo sam pojam, za mene samostalan ne znači biti nezavisna i bez
interakcije sa drugim osobama, već posjedovanje slobode odlučivanja i kontrole
nad vlastitim životom i stilom života. Niko nije neovisan, bilo da smo označeni
kao osoba sa invaliditetom ili ne, svima nam je potrebna podrška drugih u
određenim situacijama naših života“, objašnjava ona.
A za kraj, za osobe sa invaliditetom
ima samo jednu poruku.
„Uvjerena sam da način našeg
razmišljanja ima nesagledivo veći uticaj na naše živote nego naša fizička
ograničenja, tako da je sve u našem stavu i kako mi sebe vidimo. Budite svoji i
volite sebe“, zaključuje Stela.
Priča o Steli Kapidžić nastala je u
okviru kampanje #PonosniNaSebe, koju u periodu april – decembar 2016.godine
provodi organizacija MyRight u saradnji sa pet koalicija organizacija osoba sa
invaliditetom u BiH.
Autor Ana Kotur za MyRight