Na jednom od onih mjesta na kojima čovjek poželi da zaustavi vrijeme, uz rijeku, u hladu drveća i daleko od gradske vreve, Slobodan Vasić dočekuje goste iz različitih krajeva svijeta. Ovo domaćinstvo nalazi se u selu Pljeva u opštini Šipovo. Zajedno sa suprugom Slobodankom izgradio je „Domaćinstvo na kraju svijeta“, mjesto u kojem se još cijene domaća hrana, gostoprimstvo i jednostavnost života. Ali Slobodan ima još jednu važnu poruku: ako ne sačuvamo prirodu zbog koje ljudi dolaze, nećemo imati šta ni da im ponudimo.
„Ja sam domaćin ovog objekta. Ovo mjesto je prelijepo, kompletna opština Šipovo je prelijepa. Imamo rijeke, veliki prirodni potencijal. Ne moramo ni govoriti o turizmu, samo moramo raditi na tome i čuvati ono što imamo. Ako to ne sačuvamo, nemamo ništa“, govori nam Slobodan Vasić dok razgovaramo o mjestu koje je postalo mnogo više od ugostiteljskog objekta.
Za Slobodana ovo nije samo posao. Ovdje je rođen, ovdje je odrastao i za ovaj prostor vezane su njegove porodične uspomene. U blizini se nalazi i stari mlin koji je pripadao njegovoj porodici. Njegov djed, kako priča, bio je čovjek ispred svog vremena. Imao je mlin i proizvodio električnu energiju u vrijeme kada je to za ovaj kraj bilo gotovo nezamislivo. Ljudi su dolazili čak iz Kupresa i Glamoča da melju žito.
Foto: Slobodan Vasić
Slobodan je, kaže, ovdje proveo veliki dio života, ali put do današnjeg domaćinstva nije bio jednostavan. Objekat je izgorio 2015. godine, nakon čega su uslijedile četiri godine obnove i rada.
„Četiri godine smo gradili i pravili. U svakom poslu moraš se dati da bi nešto bilo od tog posla. Ja sam morao ići u svijet, radio sam u Njemačkoj, Slovačkoj… Morao sam zaraditi novac i ponovo napraviti ono što je izgubljeno“, kaže Slobodan za BUKU.
Ideja da porodično mjesto pretvore u domaćinstvo kakvo danas poznaju gosti razvijala se zajedno sa njegovim sinom, koji je iskustvo u ugostiteljstvu i poznavanje stranih jezika stekao radeći na kruzeru. Tako je nastala i ideja o nazivu „Domaćinstvo na kraju svijeta“.
Mjesto na koje se ljudi vraćaju
Danas ovdje dolaze ljudi iz različitih zemalja. Francuzi, Englezi, Italijani, gosti iz regiona, ali i iz mnogo udaljenijih krajeva. Slobodan se, kaže, sa njima sporazumijeva kako zna i umije. Šali se da govori pomalo engleski, francuski i švedski, ali da je najvažnije da se ljudi osjećaju dobrodošlo.
„Ja se snalazim na svoj način i ljudi odu zadovoljni. Najbitnija stvar je da se vraćaju. Ako se čovjek ne vrati i ako se ne osjeća kao u svojoj kući, onda nisi ništa napravio od ovog posla“, kaže.
A da bi se gost osjećao kao kod kuće, nije dovoljno samo imati lijep pogled, uredan prostor i dobru lokaciju. Potrebni su trud, pažnja i, prije svega, dobra hrana.
Tu na scenu stupa Slobodanka, Slobodanova supruga, koju s ponosom spominje kao jedan od najvažnijih razloga zbog kojih gosti dolaze. Njene pite, kolači, cicvara, ljevuša i druga domaća jela postali su dio prepoznatljivosti ovog domaćinstva.
„Glavni faktor ovog domaćinstva su njeni kolačići, ljevuša, cicvara, pite… Ona je sve to znala i radila. Sve ostalo je individualna sposobnost“, govori Slobodan.
Počeci su bili mnogo spontaniji nego danas. Nije bilo klasičnog jelovnika, karte pića ni unaprijed osmišljenog ugostiteljskog koncepta. Ljudi bi došli, prošetali do izvora, uživali u prirodi, a onda bi ih Slobodanka dočekala onim što je tog dana imala u kuhinji. Slobodan se prisjeća i gostiju koji su pred mrak stigli sa dva terenska vozila, iz različitih zemalja. Zamolili su ih da nešto pojedu. Slobodanka je pripremila pitu, punjene paprike i sve što je imala, dok su gosti vrijeme provodili u šetnji. Tako je, kaže, sve počelo: spontano, bez velikih planova, ali sa željom da se svakome pruži najbolje.
Danas, međutim, iza domaćinstva stoji mnogo više organizacije i iskustva. Slobodan posebno insistira na kvalitetu namirnica. Sir nabavlja sa Kupresa, pršut iz Hercegovine, a za ostale proizvode oslanja se na ljude sa kojima godinama sarađuje.
„Ja ljude koji su dobri i sigurni ne mijenjam. Mene ne zanima kako se ko zove, nego da je roba prava, čista i uredna. Od ribe do sira, od rakije do svega. Teško je danas doći do pravog proizvoda. To je jedino teško“, objašnjava.
Važno mu je da zna šta gostima stavlja na sto. Posebno cijeni domaće proizvode za koje zna da su zaista domaći, a ne samo tako predstavljeni.
Turizam ne smije da uništi ono zbog čega ljudi dolaze
Iako je danas okrenut turizmu, Slobodan ne odvaja razvoj domaćinstva od očuvanja prirode. Naprotiv, smatra da bi bilo kakav turistički razvoj izgubio smisao ako bi rijeke, šume i prirodni ambijent bili uništeni. Zato ga brinu suše, sve manje vode, nekontrolisana sječa šuma, ali i zahvati koji mijenjaju prirodni prostor. U razgovoru se osvrće i na priče o hidroelektranama na Plivi, upozoravajući da rijeke nisu neiscrpan resurs.
„Ovdje treba ići dalje, ali treba sačuvati ovu prirodu, ovu rijeku, ne zagađivati je, jer ona je izvor života. Borba je za pitku vodu. U svijetu je sve manje pitke vode i moramo to čuvati“, kaže.
Prisjeća se i nekadašnjeg izgleda ovog kraja, kada su šume i rijeke bile dio svakodnevnog života, a ljudi su više poštovali prirodni prostor. Danas, smatra, čovjek često pokušava da iskoristi sve što može, ne razmišljajući o posljedicama.
„Gdje god uđe mašina, nastaje problem. Ne smiješ sve dirati. Svako drvo, svaki kamen, sve to ima svoje mjesto. Čovjek će prirodu dovesti do umiranja ako nastavi ovako. Priroda se na svoj način buni“, govori Slobodan.
Za njega je posebno važno da razvoj turizma ne bude samo privatna inicijativa pojedinaca. Smatra da bi i lokalna zajednica trebalo više da ulaže u ovaj potencijal,odnosno u obilježavanje staza, šetnice, održavanje prostora i infrastrukturu. Gosti dolaze, troše novac, jedu, piju, kupuju i ostavljaju dio tog novca u lokalnoj zajednici. Zato, smatra, nije dovoljno samo očekivati da turizam donosi korist. Potrebno je stvoriti uslove da se ljudi zadrže, da mogu obići okolinu i da ih dočekaju uređena mjesta.
Nema gazde, samo domaćin
Dok razgovaramo o poslu, porodici i budućnosti domaćinstva, Slobodan se vraća na jednu stvar koju smatra najvažnijom, a to je odnos prema ljudima. Ne voli, kaže, da se u domaćinstvu bilo ko postavlja kao gazda.
„Poenta je u tome da ovdje nema gazde. Ovdje ima čovjek koji radi. Nisam ni ja ovdje gazda. Ja sam domaćin. Želim samo da domaćinstvo bude u redu“, kaže.
U tome vidi i suštinu posla koji radi. Nije dovoljno otvoriti objekat, zaposliti ljude i čekati goste. Potrebno je biti pošten, voditi računa o svakom detalju i imati ispravan odnos prema onima koji dolaze.
„Moraš biti spontan, čist i pošten. I račun mora biti tačan. Ne smiješ dopisivati, ne smiješ krasti. Gost mora biti zadovoljan“, govori.
Danas, nakon godina rada, susreta i gostiju iz različitih dijelova svijeta, kaže da se na neki način ispunio. Ipak, ne govori o velikom uspjehu kroz zaradu, broj gostiju ili poslovne rezultate. Više mu znači kada se neko ponovo vrati, kada se osjeća kao kod kuće i kada iza sebe ostavi lijepu uspomenu.
A možda se upravo u tome krije tajna „Domaćinstva na kraju svijeta“. Nije to samo mjesto na kojem se može pojesti dobra domaća hrana i odmoriti uz rijeku. To je prostor koji su Slobodan i Slobodanka gradili godinama, oslanjajući se na ono što su imali, a to su porodicu, rad, znanje i ljubav prema kraju iz kojeg potiču.
I dok će se turizam mijenjati, dolaziti novi gosti i otvarati nove mogućnosti, Slobodanova poruka ostaje jednostavna: prirodu treba sačuvati.
Jer, kako kaže na početku našeg razgovora, ako izgubimo ono što imamo, nećemo imati ništa.
Sliv Plive i ljude koji su dio borbe za njeno očuvanje, okupljene oko Koalicije za zaštitu Plive, obišli smo tokom medijske ture koju je organizovao Centar za životnu sredinu. U narednim danima donosimo još priča iz ovog kraja.
Vezani tekstovi:
Suzana Rajković za BUKU: Kada u čaši vašeg djeteta bude litijum, kobalt i nikl, biće kasno