Savez logoraša Bosne i Hercegovine organizirao je i ove godine
obilježavanje 25. godišnjice od početka raspuštanja koncentracionog
logora “Manjača” odajući na taj način počast ubijenim, a brojni
okupljeni ponovo su upozorili na stravične zločine koji su se događali
danonoćno.
Predsjednik Saveza logoraša BiH Jasmin Mešković ispričao je Feni da
je logor formiran još 1991. godine te je zatvoren, ali nakon toga ponovo
je formiran 15. maja 1992. godine i u njemu su zatočenici bili i do
1996. godine. Logor je bio smješten na vojnom terenu za obuku, u
objektima bivše vojne farme.
– Logoraši su bili izloženi strahovitoj torturi, patnji i mučenju. Iz
ovog logora prebacivani su u druge logore u kojima su također bili
izloženi psiho-fizičkom maltretiranju i zlostavljanu. Šest masovnih
grobnica otkriveno je oko ovog logora u kojima su ukopani logoraši koji
su u transportu u i iz ovog logora ubijani i bacani u jame – podsjetio
je Mešković.
Iznio je podatak da je za zločine na Manjači odgovarao vrlo mali broj
ljudi koji su dobili ukupno nešto više od 80 godina zatvora za 80
ubijenih logoraša čiji su posmrtni ostaci ekshumirani, što znači da su
zločinci dobili nešto više od jedne godine za jedan ljudski život.
Još jednom danas je ukazano na nužnost kulture sjećanja kada je u pitanju istina o događajima u BiH od 1992. do 1995. godine.
Zatočenici na Manjači bili su uglavnom Bošnjaci, a bilo je i nešto
Hrvata i tek poneki bosanski Srbin. Većina su bili civili, bilo je i
maloljetnih i starijih, kao i duševno hendikepiranih muškaraca, navedeno
je tokom sudskih postupaka u Haškom tribunalu.
Zatočenike su držali u velikim pretrpanim štalama za stoku, u kojima
su provodili većinu dana, sjedeći ili ležeći. Bilo je nešto slame i
ćebadi, ali događalo se da neki zatočenici leže na golom betonu.
Unutra se teško disalo od smrada. U logoru nije bilo tuševa ni
praonica, nije bilo ni tekuće vode. Zatočenici su za nuždu koristili
kante, a tek kasnije su dobili poljske nužnike od dasaka.
Prehrana u logoru bila je daleko od dovoljne, zatočenici su dva puta
na dan dobijali čorbu i krišku hljeba. Zbog takve ishrane mnogi su
zatočenici izgubili na težini i veoma omršavjeli.
Logor je zatvoren krajem 1992. zbog međunarodnog pritiska, ali je
odmah poslije nanovo otvoren. Procjenjuje se da je između 3.000 i 8.000
ljudi prošlo kroz logor, ali tačan broj ubijenih nije poznat.