Prije nekoliko decenija radio se jedan test inteligencije koji je pokazivao kako su djeca iz urbanih i relativno obrazovanih familija daleko inteligentnija od djece iz ruralnih krajeva i poljodejstvenih porodica. Naravno, nauka je priznala kako se dobrano ogriješila o djecu sa sela, postavljajući im neadekvatna pitanja. Dakle, uopšteno govoreći, inteligencija djece ne zavisi od sredine u kojoj su rođeni.
Međutim, ovih dana se u banjalučkoj čaršiji dovodi u pitanje ta teorija po kojoj nema razlike u inteligenciji među junošama različitog pedigrea. Naime, ispostavilo se da je populacija tinejdžera pod profesorskim roditeljskim okriljem daleko inteligentnija, pametnija i sklonija učenju od ,,običnih“ studenata. Tako je, primjera radi, na banjalučkom Pravnom fakultetu prošle godine, osam studenata steklo zvanje magistra, a od tog broja čak četvoro njih su djeca profesora ovog fakulteta. Dakle, pola ih je sa profesorskim pedigreom. I tu, pravno, ništa nije sporno. Svi su, dakako, legalno došli do svojih titula.
Nepotizam na banjalučkom univerzitetu spada u užu disciplinu nepotizma, u nas poznatiju kao tatokratija. A tatokratija, ponavljam, omogućava sinu/ćerki da sasvim legalno i po zakonu magistrira-zaposli se-doktorira kod svog oca/majke.
Gdje je onda tu vijest?
Ponekad i pas ujede čovjeka
Svako ko se latio novinarskog pera, a takvih je na svakom ćošku (neko jednom reče da u ovoj zemlji ima najviše nagaznih mina i novinara po kilometru kvadratnom), dobio je od stare novinarske kuke izlizanu poduku, kako ,,nije vijest da je pas ujeo čovjeka, nego da je čovjek ujeo psa“. Po toj logici, informacija da profesori upisuju, a zatim po copy/paste sistemu dozvoljavaju svojoj djeci da pišu ,,naučne uratke“ i postanu magistri, pa kasnije doktori na roditeljskim stolicama i nije vijest. Em se dešava stalno, em je potpuno legalna i legitimna stvar.
Kao što nije vijest ni to da su zvanje magistra prava stekli i Matej Savić, sin profesorice prava i bivšeg sudije Ustavnog suda BiH Snježane Savić, i Srđan Rajčević, sin profesora Marka Rajčevića, koji je, inače, direktor Agencije za informaciono društvo RS.
Nije vijest ni da je Dekan Pravnog fakulteta, Vitomir Popović, dobio dvoje novih magistranata u familiji. I sin i kćerka su magistrirali. Inače, Aleksandar i Jelena, potomci Vitomira Popovića, gle čuda , stekli su zvanje magistra na katedri međunarodnog trgovinskog prava, koju drži njihov otac. Po propisu, razumije se. Pa neće na nekoj drugoj katedri ili, nedajbože, nekom drugom fakultetu.? Da se djeca maltretiraju i tremiraju kod nekog ko im nije roditelj.
Nije vijest ni da je na Ekonomskom fakultetu otac profesor, a sin asistent, kao što je slučaj sa bivšim premijerom RS Draganom Mikerevićem i njegovim sinom Dejanom. Takođe, ni v. od vijesti nema u informaciji da je asistent na Ekonomskom fakultetu bio i Srđan Kondić, sin dekana Novaka Kondića.
Kakva je to vijest i ekskluziva u saznanju da je bivši rektor univerziteta i aktuelni profesor na medicini Dragoljub Mirjanić zaposlio svog sina kao asistenta na Odsijeku stomatologije?
Kakvo je to čudo u najobičnijoj informaciji da je bivši ministar nauke i tehnologije, ljekar po profesiji, Bakir Ajanović, svog sina Alena, koji je završio medicinu, prebacio kod sebe na odjeljenje u Kliničkom centru, pa sada dijele i kancelariju? Kolege, veliš?!
Pa, onda čujemo ,,novinarsku ekskluzivu“ da je profesor Milan Dragičević zaposlio sina kao asistenta na Odsijeku za istoriju, i to neposredno nakon što su nadležni sa fakulteta uvjeravali zainteresovane studente da „neće nikoga primati na tu poziciju”.
Nikakve to nisu vijesti. Obične informacije, formulisane u izjavnim rečenicama, tipa ,,bio ja išo“. Pametna djeca, pametnih roditelja, postdiplomirala i zaposlila se. Sve po PS-u.
Kod nas ljudi ne ujedaju pse, nikada
Elem, pošto smo se složili da je gore samo nakamareno brdo izjavnih rečenica sa poznatim akterima, još poznatijih roditelja, i pošto znamo da svi sve znamo, red bi bio zapitati se šta bi to bila vijest ili, još bolje, iščeprkati neku nedosljednost u gore narečenim nevijestima?
Recimo, bila bi vijest da se iskopa, sa oproštenjem figurativno, neki ofspring akademskog titulara, koji ne samo što nije magistrirao, nego je sa srednjom stručnom spremom nezaposlen. Izazov, nema šta. Ima ih tu i tamo kojima se baš nije dalo šetati oko fakulteta, mrzilo ih ustajati, loše podzemne vode, šta li, pa uz gurkanje i nutkanje diplome pod nosom, ne prihvatiše istu. Ono, jesu raritetni, ali ih ima. Ali ih zato nema na birou rada. Nikako, ni jedan, ni pod razno! Jer, profesorsko dijete može biti i sasvim neinteligentno, ali bez ,,minimalca od 1100KM“, ne dolazi u obzir. E, to bi, kolege, bila ekskluziva, naći na birou mladca sa takvim pedigreom. A, toga nema.
Bila bi vijest, i to kakva, vrhunska, napraviti stručni intervju, onako nasumično, sa nekim od nepotističkih potomaka na temu kojom se bavi (zajedno sa svojim ocem, a da nije Resavska škola) u svom naučno-istraživačkom radu. Ili, još bolje, pronaći njegov-njen rad publikovan u kakvom uglednom naučnom časopisu. Kažem, u uglednom naučnom časopisu, a ne u univerzitetskoj periodici, koju vodi tata, pogađate, ili u kućnoj štampariji. Ma, jok, nema nikoga. Zvoni tišinom prazan bunar znanja.
A ne bi bilo loše ni napraviti anketu među studentima na demonstracijama, koji se bune zbog ovakve uvrede lične i akademske inteligencije. Odraditi intervjue sa vođama studenata i predvodnikom demonstranata, koji je svojom zaslugom pomogao da se obore tri-četiri namještena konkursa za ,,nepostojeća radna mjesta“. Ali, čekajte, pa da, ovo je Republika Srpska, ovdje studenti ne protestuju, ovdje studenti ne traže svoja prava, jer ne znaju ni koja su to. A, studentske vođe su u podmlacima političkih partija i čekaju da se poslije zaslužnih potomaka po identičnom copy/paste sistemu uguraju na asistentska mjesta. Gdje nam je vođa imaginarnih demonstracija? Imaginaran, kao i one same. Pa tako umjesto da neko sa fakulteta počne da se bavi sobom i svojim habitusom, to rade raznorazne nevladine organizacije. Transparency International uspio je da raskrinka jedan slučaj nepotizma negdje u Istočnom Sarajevu. Sve studentske organizacije, sa svim studentima i ,,nezavisnim profesorima“- ni jedan.
Konkurs za posao koji je (ne)moguće ispuniti
Nego, kad smo kod namještenih konkursa, postoji li takvo što ili je to samo mit ljubomornih, a neambicioznih studenata? E, pa, postoje neke vrste fantomskih konkursa.
Evo vam primjer: Na sajtu Republičkog zavoda za zapošljavanje, u srijedu, 7. marta, objavljen je oglas Zavoda za prijem pripravnika – diplomirani filozof (pripravnik), odsjek istorija umjetnosti ( http://www.zzzrs.net/index.php/posao/diplomirani_filozof_pripravnik_-_republicki_zavod_za_zastitu_kulturno-istor/ )
E, sad, kvaka je u tome što taj profil uopšte ne postoji!
Naime, na univerzitetima u RS ne postoji poseban odsjek istorije umjetnosti, već se ista izučava u sklopu studijskih programa slikarstvo i grafika na Akademiji umjetnosti, a diplomci stiču zvanje akademski slikar/grafičar. Ujedno, na studijskim programima filozofije Filozofskih fakulteta u Banjaluci i Istočnom Sarajevu, organizuju se samo nastavnički smjerovi i stiču se zvanja prof. filozofije, a ne dipl. filozof.
Nameće se par logičkih pitanja:
Da li se diplomci Akademije umjetnosti mogu prijaviti? Oni su 4 godine slušali predmet Istorija umjetnosti, ali nisu diplomirani filozofi.
Da li se diplomci studijskog programa filozofija mogu prijaviti? Oni su diplomirali filozofiju, ali nisu slušali predmet Istorija umjetnosti?
Ako mogu, zašto to nije navedeno u konkursu?
Koja je svrha objavljivanja oglasa čije uslove nije moguće ispuniti?
Na kojoj visokoobrazovnoj ustanovi u RS i BiH je moguće steći kvalifikacije koje se traže u oglasu (Diplomirani filozof, odsjek istorija umjetnosti)?
Ovakvi konkursi vode do samo jednog zaključka. Oni postoje kako bi se ispunila puka zakonska forma, a biće primljen onaj ko je bliže katedri. E, sad, vi sami zaključite koja su to djeca najbliže profesorskoj stolici.
Jedan od rijetkih, u akademskim krugovima, koji tvrdi da je ovo što se dešava na našim univerzitetima ,,kancerogena pojava“ jeste profesor Miodrag Živanović:
,,Jedno je ono što pripada klasnom dijelu tog pitanja, dakle što nema tu negativnu klasnu konotaciju. Riječ je o poznatoj praksi, dakle običajima, u kojima često djeca pojedinih društvenih grupa ili zanimanja, nastavljaju profesiju svojih roditelja, predaka i rodbine. Recimo, to je slučaj kod advokata, ljekara, profesora itd. I to samo po sebi ne bi bio problem jer doprinosi jačanju socijalne strukture. Ali je problem kada dođe do zloupotrebe, kada se bez stvarnih referenci, bez stvarnih uslova, direktno na ovaj ili onaj način mladi ljudi zapošljavaju, promovišu u ova ili ona zvanja, dobijaju ovakve ili onakve diplome. Dakle, to je problem.
A, zloupotreba onoga što se zove nepotizam je crna rupa na tkivu svakog društva, ili kancer, kako ja to volim reći. I tu treba nalaziti sve moguće efikasne načine da se takva situacija razriješi.“, navodi Živanović za BUKU.
Ali, to je samo naš ,,profesor Žile“. I prije ovoga i poslije ovoga, sve će ostati isto. Mediji će izvještavati, a ne korigovati, studenti će ćutati i trpjeti, a ne buniti se…resto fakultetske ekipe će ,,loviti ispod žita“.
A, i što bi se bilo ko uzrujavao u tatokratskoj državi. Kad je predsjednik Dodik mogao svoju kćerku Goricu, direktoricu lokalnog radija, uhljebiti u fotelju šefice kabineta Željke Cvijanović, ministrice za ekonomske odnose i regionalnu saradnju u Vladi RS, šta fali profesorskoj djeci na asistentskim pozicijama?
I, što je najgore, stvoriće se čitav sistem predrasuda. Tako se može desiti da u budućnosti dobijemo kakvog vrhunskog naučnog radnika, čiji je roditelj već prisutan u akademskim krugovima. Ali zbog mutave priče ,,svi sve znaju o nepotizmu“, takva će osoba biti označena kao ,,profesorsko dijete preko štele“.
Dakle, kad već svi sve znamo, onda treba i da znamo da postoje djeca profesora koja su i sama profesori, ali ih nisu mame i tate zaposlile, nego su tamo došli svojim radom i trudom, baš kao i djeca sa sela čiji roditelji jedva sriču kad čitaju. A, ta i takva, nadarena, talentovana i obrazovana profesorska djeca bi prva trebala da upru prstom u kolege po diplomi i roditeljskom pedigreu i da im kažu kako im nije mjesto na poziciji univerzitetskih predavača. Zašto to ne čine? Šta čekaju? Koga se plaše?
I na kraju, se vraćamo na problem procenata. Nije vrag da su ovi iz profesorskih familija odreda pametniji, inteligentniji i sposobniji. Jer, ako se busamo u društvo ,,jednakih šansi“, onda su djeca bez pedigrea bezbeli gluplja, zar ne?