Ispred Željezničke stanice u Novom Sadu, dvije godine nakon tragedije u kojoj je život izgubilo 16 ljudi, cvijeće i crvena srca podsjećaju na one koji se nikada neće vratiti.
Iza njih stoji oštećena zgrada, nijemi svjedok događaja koji je pokrenuo talas protesta i duboko promijenio Srbiju.
BUKA je posjetila mjesto tragedije.
Sunčan je novembarski dan u Novom Sadu. Nebo potpuno plavo, a ispred velike staklene fasade Željezničke stanice prizor koji se teško uklapa u sliku običnog gradskog dana. Tu, gotovo da je stalo vrijeme. Zaustavilo se 1.11. 2024, u 11:52.
Duž ograde, jedno pored drugog, poredana su velika crvena srca sa imenima poginulih. Ispred njih buketi cvijeća. Ruže, hrizanteme, vijenci, buketi umotani u papir, poruke i godine ispisane na malim karticama.
Iza svega toga stoji zgrada Željezničke stanice sa koje je 1. novembra 2024. godine pala betonska nadstrešnica.
Na njenoj fasadi i danas se vide tragovi razaranja. Ogoljeni beton, komadi oštećene konstrukcije, armatura, metalne šipke koje vise prema zemlji. Ispod njih još stoje plave table koje putnike upućuju prema informacijama, čekaonici, prodaji karata i restoranu. Obične riječi, kakve se mogu pročitati na bilo kojoj željezničkoj stanici.
Međutim, ovo nije obična željeznička stanica.
Prije dvije godine ovdje su ljudi čekali vozove, susrete, povratke kući. Neko je žurio, neko gledao na sat, neko samo prolazio a neko vjerovatno razmišljao o sasvim svakodnevnim stvarima. A onda se u nekoliko trenutaka sve promijenilo.
Šesnaest ljudi izgubilo je živote. 11:52.
Danas, dvije godine i nekoliko dana kasnije, njihove smrti nisu samo bolno sjećanje njihovih porodica i prijatelja. Postale su dio kolektivnog pamćenja jednog društva, ali i početak događaja koji će iz temelja uzdrmati politički život Srbije.
Na ogradi ispred stanice stoji transparent: „Zelenu milju vašu, evo mi koračamo.“
Nekoliko koraka dalje, cvijeće prekriva gotovo čitav prostor uz metalnu ogradu. Na pojedinim buketima ispisane su godine rođenja. Svaka od njih podsjeća da iza broja 16 nisu statistika ni politički simboli, nego ljudi koji su imali svoje živote, porodice, planove i budućnost.
A upravo je pitanje kako je moguće da ti životi budu izgubljeni na tek rekonstruisanoj željezničkoj stanici pokrenulo lavinu.
U danima nakon tragedije, Novi Sad je postao mjesto tuge, bijesa i zahtjeva za odgovornošću. Građani su izlazili na ulice, tražili odgovore, dokumentaciju, imena odgovornih. Ubrzo su se protestima pridružili studenti, a zatim su počele blokade fakulteta.
Ono što je u početku izgledalo kao još jedan protest protiv neodgovornosti institucija preraslo je u jedan od najvećih studentskih i građanskih pokreta u novijoj istoriji Srbije.
Ulice Beograda, Novog Sada, Niša, Kragujevca i brojnih drugih gradova postale su mjesta okupljanja. Studenti su pješačili stotinama kilometara, organizovali skupove, blokirali fakultete i insistirali na zahtjevima koje su smatrali pitanjem elementarne pravde.
Šesnaest minuta tišine postalo je simbol sjećanja na poginule.
Tragedija je otvorila i mnogo šira pitanja od samog pada nadstrešnice. Pitanja korupcije, funkcionisanja institucija, odgovornosti vlasti, odnosa prema javnom novcu i prava građana da od države zahtijevaju istinu.
Iz te tragedije izrastao je pokret koji je prevazišao prvobitne zahtjeve i postao ozbiljna politička i društvena snaga.
Ipak, dok se govori o protestima, političkim posljedicama i promjenama koje su uslijedile, lako je izgubiti iz vida mjesto na kojem je sve počelo.
Zato povratak pred Željezničku stanicu u Novom Sadu, dvije godine kasnije, ima posebnu težinu.
Ovdje nema velikih političkih parola. Nema govornice, mikrofona ni pozornice. Na fotografijama koje smo zabilježili nema ni mase ljudi koja uzvikuje zahtjeve. Ali ovo je rana, rana koja neće zacijeliti nikada.
Dvije godine kasnije, Srbija je prošla kroz proteste, blokade, duboke društvene i političke sukobe i promjene.
Tragovi događaja koji su uslijedili nakon tragedije vidljivi su i na ulicama Novog Sada. Na građevinskim ogradama, preko velikih vizualizacija budućeg izgleda grada, crvenim sprejom ispisane su poruke „Pobediće studenti“ i „VČP“, skraćenica za „Vučiću, čipuj se“, dok se na drugim mjestima mogu vidjeti plakati Studentske liste s porukom „Studenti pobeđuju“.
Fotografije zagrljenih studenata i protestnih kolona svjedoče o pokretu koji je izrastao iz tragedije. Dvije godine kasnije, Novi Sad tako istovremeno čuva sjećanje na šesnaest izgubljenih života i nosi vidljive tragove političke i društvene pobune koja je uslijedila.
Ali ispred stanice ostalo je ono najvažnije.
Cvijeće koje neko donosi. Crvena srca koja čuvaju sjećanje. I pitanje odgovornosti koje ne može nestati protokom vremena. Jer koliko god se politička istorija Srbije bude pisala kroz događaje koji su uslijedili, njena jedna važna stranica počinje upravo ovdje, ispred Željezničke stanice u Novom Sadu.
Na mjestu na kojem je šesnaest ljudi izgubilo živote. I na kojem je jedna tragedija postala početak društvenog pokreta koji je promijenio Srbiju.