Poslije svega što se dogodilo u posljednjih godinu i po dana, Lazar Dinić, aktivista koji je u pritvoru proveo sedam mjeseci, ponovo može da putuje.
Pasoš koji mu je bio oduzet konačno mu je vraćen, pa može da pređe granicu bez straha da će zbog krivičnog postupka koji se protiv njega vodio završiti u pritvoru.
„Moram da se ponovo priviknem na život koji ne nosi taj teret na leđima koji je nosio do sada“, kaže Dinić za BUKU.
Dinić je jedan od 12 novosadskih aktivista kojima je Aleksandar Vučić, dan prije nego što će podnijeti ostavku na mjesto predsjednika Srbije, dao pomilovanje, odnosno aboliciju. Protiv njih se vodio postupak zbog snimka koji je BIA sačinila prisluškujući njihove privatne razgovore.
Istom odlukom pomilovano je ukupno 49 osoba, ali javnosti nisu saopštena sva imena. Iako Dinić i njegovi prijatelji i kolege sada mogu da nastave život bez krivičnog postupka, dio njihovih kolega posljednjih godinu i po dana proveo je van Srbije.
Neki od njih su, nakon pokretanja postupka, napustili zemlju i otišli u egzil. Sada su i oni obuhvaćeni pomilovanjem, ali se još ne mogu jednostavno vratiti budući da su im poništena dokumenta.
O potezu bivšeg predsjednika Srbije, motivima i životu nakon zaustavljanja procesa Dinić govori za Buku.
BUKA: Lazare, nakon odluke sada već bivšeg predsjednika Srbije, kako je to živjeti slobodno?
Trenutno ne vidim neku veću razliku u odnosu na ono kako je bilo ranije. S tim da opet postavljamo pitanje koje konstantno postavljamo – ko su ti drugi ljudi koje je on takođe pomilovao?
Tako da je sve isto, samo je malo lakše jer znam da su moji drugari koji su u egzilu sada takođe slobodni, nakon nekih godinu i po dana.
BUKA: Znaš li da li se vraćaju, jesi li u kontaktu s njima?
Jesam, u kontaktu smo, ali ne znam da li će se i kada vratiti. Jer to je sada njihova odluka, a imaju i procedure. Njima su poništena dokumenta, tako da će trebati vremena.
Verujem da će se u nekom trenutku vratiti, ali da li će to biti pre izbora ili nakon izbora, ne znam.
BUKA: Vjeruješ li u iskrene namjere predsjednika koji sve radi „za ujedinjenu Srbiju“, što je i slogan SNS-a?
Pa ne. Mislim da je to njegov pokušaj skupljanja političkih poena, pogotovo ako gledamo to da je njegova poslednja predsednička odluka bila naše pomilovanje. Pogotovo imajući u vidu da znamo i da smo sigurni da bismo na kraju dobili oslobađajuće presude, isto kao što će ih dobiti i studenti u Beogradu koji se terete za isto.
Tako da ne verujem u njegovu dobru volju. Verovatno mu je lakše da da pomilovanje nego da budu donete oslobađajuće presude.
Pod dva, imao je taj, da kažemo, verovatno manevarski prostor sada kada je pomilovao nas, ali nas je stavio u isti koš sa kriminalcima i ljudima koji su zapravo počinili krivična dela, ali je pomilovao i njih. Tako da je video prostor za takav potez i to je to.
BUKA: Znate li ko je tih preostalih 48 pomilovanih ljudi?
Ne, to je ono što je zanimljivo. Ja čekam da izađe novi Službeni glasnik da bih ga kupio i video, ali mi trenutno ne znamo. Postoje neka nagađanja, ljudi na Twitteru pišu razna imena i sve to, međutim, ništa od toga nije zvanično.
I ono što sam ja odmah postavio kao pitanje jeste da li je pomilovao Vesića ili Momirovića ili Selakovića i ostale ministre koji su sada u nekakvim procesima. Tako da to i dalje, u suštini, ne znamo.
BUKA: Dakle, postoji strah da je vaše pomilovanje, odnosno abolicija, alibi za pomilovanje i aboliciju ljudi koji su možda i učinili nešto što im se stavlja na teret?
Da, tačno.
Mislim, sam on je rekao da je pomilovao i još jedanaestoro osoba, čini mi se, koji su „antiblokaderi“, kako on to kaže. Tako da postoji bojazan da su pomilovani ljudi koji su zapravo napadali studente i građane na protestima. Mi to i dalje ne znamo, tako da se nadam da ćemo saznati.
BUKA: Vjerujem da ti je možda, u jednu ruku, i olakšavajuća okolnost nakon svega što si prošao, ali ko ti sada i šta može kompenzovati mjesece provedene u pritvorskoj jedinici i u kućnom pritvoru?
Mislim da ništa ne može da vrati to vreme koje sam tamo proveo i sve te mesece. Međutim, ono na šta sada imamo pravo i što ćemo uraditi jeste da ćemo podneti tužbe i tražiti odštetu za period koji smo proveli u pritvoru.
Tako da je to jedina nadoknada koju možemo imati – finansijska nadoknada. Ali realno, ne može da vrati taj period.
Pogotovo kada gledamo da je meni bilo sedam meseci, Mariji isto sedam, Srđanu, Davoru, Ladu… Ali ljudima koji su bili u egzilu to je godinu i po dana i to njima niko ne može da vrati, kao ni nama ovih sedam meseci.
Jedino imamo tu odštetu koju ćemo svakako tražiti. Podnećemo tužbu pa ćemo videti.
BUKA: Iako pretpostavljate da je ovo sve urađeno zarad prikupljanja političkih poena, može li ovo, u jednu ruku, biti ohrabrujuće prema onima koji su možda razmišljali da budu aktivni sa studentima, odnosno uz studente, ali su se možda plašili ili su im to roditelji branili kako ne bi sutra završili kao ti i tvoje kolege?
Pa ne znam da li je ohrabrujuće. Nadam se da jeste, u neku ruku, jer opet svi znamo da mi nismo ništa uradili. Mislim da je to sve zapravo bila neka pokazna vežba šta može da se desi i imala je za cilj da ljude nekako obeshrabri ili dodatno uplaši.
Ali vidimo da se to nije desilo i da zapravo to što su pokušali nije uspelo.
Tako da verujem da jeste i verujem da će, pogotovo sada kada znamo da slede suđenja studentima u Beogradu koji se terete za istu stvar, ovo imati uticaja i na njihove presude, ako verujemo da će i njima na kraju biti izrečene oslobađajuće presude.
BUKA: Šta sada i šta dalje?
Sada ništa, iskreno, ne znam šta. Mislim, ja nisam imao pasoš do pre nedelju, dve nedelje, jer su nam oduzeli pasoše i sve ostalo. Tako da sada mislim da ću morati da se ponovo priviknem na život koji ne nosi taj teret na leđima koji je nosio do sada.
Ali sada se spremamo i čekamo te izbore 25. i to je to. Nadamo se pobedi tog dana, tako da je fokus sada zapravo na tome.
I opet, ovo je trenutak za pomilovanje za koji mislim da će skrenuti pažnju sa tih drugih stvari, ali mislim da je svima fokus na izborima i na 25. oktobru.