Institucionalno i javno veličanje ratnog zločinca Ratka Mladića u Srbiji, ponašanje i reakcije državnih vlasti Srbije povodom sahrane, zahtijeva ozbiljnu reakciju Bosne i Hercegovine, smatra Elmedin Konaković, ministar vanjskih poslova.
Na konferenciji za medije održanoj juče, iznio je prijedlog za povlačenje osoblja iz Ambasade u Beogradu i svođenje bilateralnih odnosa sa Srbijom na najmanji mogući nivo. Konaković je rekao da razgovora i saradnje, dok je on na toj funkciji, više neće biti, te istakao da bi – u slučaju da ima apsolutna ovlaštenja – odmah prekinuo diplomatske odnose.
“Svest ću odnose na najmanji mogući nivo. Ukinut ću svaku vrstu komunikacije. Iz Ambasade u Beogradu povući ćemo sve ljude koje možemo povući. Sa Srbijom nikada neću imati bilateralne sastanke, dok se ne promijene. Nikakvih razgovora sa Srbijom, dok sam ja tu. Na to imamo puno pravo zato što smo nakon svega što se desilo – Srbiji pružali ruku”, rekao je Konaković.
On je najavio da će ujutro uputiti pisma Sjedinjenim Američkim Državama, Velikoj Britaniji i Evropskoj uniji, s različitim porukama. Osnovno pitanje za EU je da li oni zaista poštuju i štite svoje principe. “Ovo je sigurnosna politika. Ako EU ne reaguje akcijom i ne uđe u oštriji obračun s nasljeđem, uvodeći sankcije – to pokazuje da EU ne vjeruje u ono što proklamuje”, naveo je Konaković.
Da li je ministrova odluka u raskoraku između njegovih političkih ambicija i stvarnih nadležnosti koje mu stoje na raspolaganju? I da li su oštri politički potezi i najavljeni strateški zaokreti u kontekstu regionalnih odnosa zapravo u službi unutrašnjih političkih nadmetanja i predizbornih kalkulacija? O tome za BUKA magazin govori Adnan Huskić, predavač na Odsjeku za političke nauke i međunarodne odnose na Univerzitetu Sarajevo School of Science and Technology.
Huskić kaže da je podjela ovlasti u međunarodnim odnosima takva da je kreator vanjske politike Predsjedništvo BiH, a da je ministarstvo nadležno za provođenje vanjske politike.
“Ono što ministar Konaković može uraditi jeste da smanji ili povuče osoblje u ambasadi. I to je ono što je praktično moguće. Ono što on ne može da uradi jeste da povuče ambasadora ili konzule, zato što se oni imenuju od strane Predsjedništva. To je vrlo bitna distinkcija”, upozorava Huskić.
Reakcija ministra Konakovića nije uobičajen način donošenja odluka u slučajevima pogoršanja odnosa između dviju država, smatra naš sagovornik.
“Jedna opcija je famozni demarš, druga je poziv ambasadora na konsultacije, treća je svođenje na nivo otpravnika poslova predstavnika BiH u Srbiji, a tek četvrta je smanjenje osoblja, poslije čega slijedi prekid diplomatskih odnosa. Međutim, činjenica je da ovdje zbog te dualne uloge u okviru vanjske politike, ministar Konaković ne može učiniti ništa vezano za povlačenje ambasadora, već može samo ići na taj četvrti korak: smanjenje osoblja”, pojašnjava Huskić.
U okolnostima u kojima se trenutno nalazi Bosna i Hercegovina, Konakovićeva reakcija je mnogo više poruka usmjerena ka domaćoj publici, smatra naš sagovornik.
„Ovu reakciju prije bih razumio kao potez koji je moguć u predizbornoj kampanji i koji će gotovo sigurno izazvati odgovore s druge strane. Moguće je čak da su upravo takve reakcije i poželjne, recimo od članice Predsjedništva BiH iz Republike Srpske, jer se time ponovo ulazi u već poznatu matricu političke komunikacije karakterističnu za predizborni period“, kaže Huskić.
Zbog potrebe postojanja šireg konsenzusa o Predsjedništvu, Bosna i Hercegovina svoju vanjsku politiku ne vodi kao jedan prototip države, kaže naš sagovornik. On podsjeća da države u regiji nemaju tu vrstu problema, te da to nije samo pitanje kompleksnosti odnosa u Bosni i Hercegovini.
“Činjenica je da ključni politički akteri konstitutivnih naroda imaju dijametralno suprotne pozicije u smislu vanjske politike. To je potpuno jasno. Zato se Bosna i Hercegovina nije pridružila sankcijama protiv Rusije, i zato Bosna i Hercegovina u smislu prilagođavanja svoje vanjske politike sa EU, zajedno sa Srbijom, drži neslavno zadnje mjesto. Mi zbog toga ne možemo imati ni jasnu poziciju. Čak je, što se tiče objedinjenih, zajedničkih ciljeva Bosne i Hercegovine, i članstvo u Evropskoj uniji donedavno bilo pod znakom pitanja”, kaže Huskić.
On upozorava da bosanskohercegovački političari, neprovođenjem reformi i opstruisanjem procesa evropskih integracija, u praksi pokazuju da ne čine gotovo ništa na putu ka članstvu u Evropskoj uniji.
“Možda mi volimo da tu negdje stoji da je pridruživanje EU strateški cilj Bosne i Hercegovine, a u stvari, mi nemamo niti jedan strateški cilj što se vanjske politike tiče”, zaključuje Huskić.