Đorđe Praštalo ima 26 godina, oženjen je i otac je jedne male djevojčice. Kandidat je Proevropskog bloka za Narodnu skupštinu Republike Srpske. U politici se prvi put angažovao sa 17 godina, kada je u srednjoj školi pokušao sa prijateljima provesti nekoliko projekata kojima bi olakšali učenje svim učenicima u
medicinskim školama u Republici Srpskoj. Za njihovo provođenje nije bio potreban novac već samo dobra volja nadležnih, ali je oni tada nisu imali. “Odlučio sam da uradim sve što je potrebno da se takva situacija ne
ponovi više nikom. Ušao sam u politiku, učlanio se u malu opozicionu
stranku i počeo da radim na promociji zdravih ideja.” U međuvremenu je, kaže, odrastao, a problemi koje smo imali prije 9 godina su tu i
danas. Politike
koje su tada vođene, vode se i danas, samo su dodatno okoštale, a društvo
upalo u daleko veću apatiju nego te 2009-e godine, priča Đorđe za Buku. “Da bi se počelo
provoditi sve ono o čemu ja razmišljam, potrebna je pobjeda, ali ne
pobjeda neke stranke, već pobjeda nove politike, nove vizije društva”, kaže on.
Đorđe, već više od 20 godina gledamo ista lica u politici, ljude koji su se kompromitovali na sve moguće načine, koji ne da ne nude nikakva rješenja, već su upravo oni uzrok svih naših problema. Hoće li se kod nas već jednom desiti smjena generacija u politici?
Neće sama od sebe, bar ne uskoro. Dok god nove generacije smatraju politiku kao nešto prljavo i ispod časti, neće doći do smjene generacija na političkoj sceni. Smjena generacija nije samoodržavajući proces, niti je usko povezan sa biologijom. To mora biti generacijski projekat koji podrazumijeva generacijsko opredjeljenje za iste vrijednosti, usaglašavanje zajedničkih strateških ciljeva, detaljno planiranje i organizovanje i dugotrajnu posvećenost i angažovanost. Bez toga nema smjene generacija, ni biološki, niti ideološki. Bez takvog osmišljenog i organizovanog zajedničkog napora ostaje jedino individualni karijerizam u starom sistemu vrijednosti i mreža.
Može li se ta smjena i desiti ako mladi ljudi koji su politički angažovani u strankama, kao članovi partijskog podmlatka, u najvećoj mjeri idu stopama svojih starijih lidera i ne donose nikakvu novinu, svježinu u političkom životu RS i BiH? Ako su im motivi isti – pribaviti sebi neku poziciju u institucijama vlasti ili posao u javnom sektoru i na taj način se materijalno obezbijediti, bez namjere da se aktivno bore za promjene i za interese građana ove zemlje? Ili je možda ova vrsta generalizacije nefer, možda je problem u tome što mladi ljudi ne mogu ni doći do izražaja zbog hijerarhije unutar stranaka?
Generalizacije su uvijek nefer i odraz nerazvijenih i nezrelih društava ili osmišljene manipulacije. Mladi ljudi ne mogu doći do izražaja u strankama jer su sami, da preformulišem odgovor na prvo pitanje, ostavljeni od svoje generacije, koja je u kafanama, da se sami bore protiv uhodanih, finansiranih i iskusnih mreža starijih generacija. Ali nije samo to problem. Problem je i to što mladi baveći se politikom vide da narod nagrađuje ponašanje starijih kolega. Da parafraziram nobelovca Miltona Fridmana, koji govoreći o primjedbama američkih birača da su u Kongresu pogrešni ljudi, kaže da nije to pravi problem i da će uvijek u Kongresu biti pogrešni ljudi. Rješenje je po njemu da građani pogrešne ljude na pravim mjestima natjeraju da rade prave stvari. Ovo podrazumijeva stalni građanski aktivizam i preuzimanje odgovornosti za svoju sudbinu i sudbinu svoje djece. Danas građani delegiraju pravo na upravljanje svojim životom liderima, vođama, koji bi valjda sami od sebe trebali da budu dobri i da vode računa o našoj sreći.
Koji su tvoji motivi za bavljenje politikom i imaš li dovoljno prostora za djelovanje?
Uraditi sve što je potrebno da moje dijete, kao i sva druga djeca sutra imaju bolju početnu poziciju nego što su imale moje generacije. Moj motiv je dokazati sebi i drugima da je moguće u potpunom haosu koji nam je stvoren uraditi dobre stvari. Često ta moja borba izgleda veoma nemoguća, cilj veoma dalek, ali nije. Nama je nametnuto mišljenje da smo posebni, da postoje hiljade razloga zašto se ovdje ne može živjeti dobro, zašto se ne moraju poštovati zakoni i, na kraju, zašto je bolje otići sa ovih prostora nego se boriti i mijenjati stvari. Vjerujem da su sva ta objašnjenja da smo mi specifični zapravo gluposti, a da je pravi razlog problema koji su nagomilani samo opšta nezainteresovanost. Pomalo kukavički zvuče oni koji tvrde da se ne može. Nije da se ne može, već vi nećete da pokušate.
Prostor u politici se ne smije dobiti, jer ako se dobije onda ste dužni onome ko vam je taj prostor dao. Prostor se uzima. Uzimamo ga radom, energijom i idejama koje širimo od čovjeka do čovjeka. Da, teško je, ali to je jedini način. Stvoriti prostor novoj grupi ljudi da nešto uradi. Lično ja svoj prostor gradim i vjerujem da će u narednom periodu ta slobodna teritorija biti sve veća, do konačne pobjede.
Možeš li se prisjetiti kako si razmišljao sa 17 godina, kada si se prvi put politički angažovao, koji su tvoji motivi bili tada i šta se u međuvremenu promijenilo? I šta si naučio o politici?
Kao danas sjećam se trenutka kada moji prijatelji i ja pokušavamo da provedemo nekoliko projekata kojima bi olakšali učenje svim učenicima u medicinskim školama u Republici Srpskoj. Sjećam se gnjeva i ogorčenja koje sam imao kada mi je saopšteno da projekat koji je koštao nula maraka nema ko da „pogura“ da bi se ostvario. Da ga provedemo nije nam trebao novac, već rad i dobra volja. Nadležnima se tada jednostavno nije dalo. Odlučio sam da uradim sve što je potrebno da se takva situacija ne ponovi više nikom. Ušao sam u politiku, učlanio se u malu opozicionu stranku i počeo da radim na promociji zdravih ideja. U međuvremenu sam i ja odrastao, problemi koje sam imao ja prije tih 9 godina su tu i danas, samo ja vidim da je sada moguće rješavati ih. Naravno, politike koje su tada vođene vode se i danas, samo su dodatno okoštale, a društvo upalo u daleko veću apatiju nego te 2009-e godine. Da bi se počelo provoditi sve ono o čemu ja razmišljam, potrebna je pobjeda, ali ne pobjeda neke stranke, već pobjeda nove politike, nove vizije društva.
O politici sam naučio mnogo, ali i dalje ne znam ništa. Ne znam jer mi je neshvatljivo i ne mogu da se pomirim sa činjenicom da ljudi u srcu Evrope u dvadesetprvom vijeku mogu dozvoliti sebi da žive u ovakvoj zemlji i da njima vladaju ovakvi ljudi. Vrijeme će pokazati da je sve o čemu sam govorio moguće, samo moramo više da radimo i da ne gubimo vrijeme.
Sa druge strane, imamo veliki broj mladih ljudi su potpuno nezainteresovani za politiku, bilo da imaju averziju prema politici kao nečemu prljavom ili su uvjereni da nemaju nikakvu moć da utiču na stvari. Veliki dio njih neće ni glasati, a kamoli se aktivno uključiti u politički život. Koja je tvoja poruka tim mladim ljudima?
Nezainteresovanost i apatija su prelazna bolest bh. društva. Uvjerenje da glasanjem ili aktivizmom ništa ne možete promijeniti je pogrešno, ali veoma teško promjenjivo uvjerenje. Nije ni bitno, ne moraju glasati, ali samo ako mogu sebi sutra osigurati da ne moraju platiti porez, da ne moraju da se liječe u bolnicama, ako ne moraju da idu u škole ili se voze putevima. Dakle, sve ovo i mnogo više moraju, i platiti poreze, i ići u zdravstvene i obrazovne institucije i koristiti infrastrukturu, a nije ih briga kako će sve to da izgleda. Da budem iskren, ne shvatam ljude koje ovo stanje ne dotiče i koji misle da ih se ne tiče. Zbog korumpiranog pojedinca koji je produkt ovog sistema sutra može svako od nas izgubiti i život, ali ni to se nekih ne tiče. Zaista neshvatljivo.
To da ne vjeruju političkim elitama je opravdano, ali na tome se mora stati. Demokratija i počiva na tome da stalno vršimo pritisak na vlast da radi prave stvari, a izbore koristimo da bi nagradili dobru vlast i dali joj dodatno vrijeme, ili kaznili onu lošu. Te svoje moći moramo postati svjesni i svakodnevno moramo ljudima o tome govoriti.
Jesi li ti razmišljao o odlasku iz BiH?
Bio bih neiskren kada bih rekao da o tome nisam razmišljao. Mislim da svi građani ove zemlje imaju to razmišljanje negdje u glavi. Neki se odluče otići, a ja sam se ipak odlučio osnovati porodicu ovdje i potpuno se posvetiti radu i borbi za stvari u koje vjerujem. Svjestan sam da je veliki posao ispred mene, ali toga se ne plašim. Ne plašim se čak ni da nećemo uspjeti stvoriti normalu zemlju. Ono čega se plašim je da nećemo stići na vrijeme i da će mnogu vrijedni, pametni i pošteni ljudi biti negdje daleko kada ostvarimo te ciljeve. Rješenje je jedno, nemamo pravo na odmor i odgađanje. Moramo mijenjati stvari što je prije moguće.
Koje su to ideje za koje se zalažeš kroz svoj politički rad?
Teško je usko definisati u nekoliko temina koje su moje ideje. Moja osnovna ideja je čovjek, a iz toga proizilazi sve ostalo. Ne zanosim se velikim ideologijama, velikim govorima ili liderima. Sasvim je dovoljno da se borim za čovjeka. Možda će neko reći da je to utopija, ali nije, to je život. Svu politiku u budućnosti moramo podrediti čovjeku i za čovjeka. Treba da počnemo razmišljati na način kako svaki pojedinac može na najbolji način da doprinese društvu, da razdvojimo sposobne od onih manje sposobnih, poštene od nepoštenih, dobre od loših. Kada ovo uradimo, ostvarili smo osnovne preduslove za gradnju države i društva. Postavimo li svakoga od nas na mjesto koje mu pripada, možemo postići i jednakost, i pravičnosti, i slobodu, i mnoge druge ideale koji društvu daju perspektivu.
Kako ocjenjuješ rad Skupštine RS i na koji način ćeš ti djelovati u okviru ovog tijela?
Ne mogu dati ocjenu rada Skupšine koja je po meni postala svrha sama sebi. U proteklih nekoliko saziva ona je bila sve samo ne narodna, bila je sve samo ne dom demokratije i parlamentarizma. Naravno, za to ponovo odgovornost snose politički fosili kojima je najviši zakonodavni organ zapravo sredstvo da se legalizuje sve ono što im je potrebno od ove zemlje. Izuzev nekoliko ljudi, poslanici u globalu nisu zaslužili ni jednu marku našeg novca u prethodnim godinama. Koliko oni rade ili ne rade govori i sama činjenica da narod uopšte ne može da vidi šta i kako se radi u Narodnoj skupštini. Dodamo li tome i veoma diskutabilne sjednice u posljednjem mandatu, koje su često izgledale kao cirkus, sa temama koje su nazadne i donose nove podjele i sukobe, Narodna skupština Republike Srpske postala je zgrada u kojoj neki ljudi imaju velike plate i jeftinu hranu u restoranu, a zapravo za državu i ljude su potpuno nebitni i oni i to što rade.
U Narodnu skupštinu potrebno je vratiti diskusije, razmjenu mišljenja i argumentovanih stavova. Ukoliko budem imao priliku participacije u ovom sazivu Narodne skupštine, sigurno da neću biti biljka koja pritišće taster za glasanje. Prije bilo koje priče o participaciji u vlasti, predložićemo nekoliko zakona za koje smatramo da su ključni. Nama u Proevropskom bloku ne treba vlast radi vlasti, već vlast kao sredstvo da nešto uradimo. Dalji rad usmjeriću u pravcu rada sa ljudima, artikulisati potrebe i pretvarati ih u prijedloge. Predlagaću i tražiti od ljudi da zajedno sa mnom donosimo zakone koji će popravljati stvari. Glasaću po savjesti, ne po pripadnosti vlasti ili opozciji. Neće biti lako sa mnom svima onima koji su navikli na vreće soli u skupštinskim klupama.
Koji problemi će biti u fokusu tvog poslaničkog djelovanja i za kakva rješenja ćeš se zalagati?
Zalagaću se za dosljednu primjenu zakona. Nepravda koja je postala nepodnošljiva biće moja prva misija. Želim da se iskorijeni nepravda, korupcija i nepotizam. Prema tim stvarima neću imati toleranciju. Hoću da se doktoru ide sa knjižicom, ne sa kovertom. Hoću da se na konkurs za posao ide diplomom, ne partijskom preporukom. Kada to riješimo, sve ostalo će biti mnogo lakše.
Razgovarala Milica Plavšić