Posljednjeg dana maja 1992. godine, vlasti bosanskih Srba u Prijedoru, putem lokalnog radija, naredile su nesrpskom stanovništvu da obilježi svoje kuće bijelim zastavama i da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko rukava.
Prema zvaničnim informacijama iz udruženja žrtava, u Prijedoru je ubijeno ukupno 3.173 civila, dok je 31.000 ljudi bilo zatočeno u logorima u okolini Prijedora. Barem što se tiče haškog suda, “prijedorski slučaj” je poprilično jasan domaćoj i svjetskoj javnosti. Istraživačko dokumentacijski centar iz Sarajeva navodi da je u periodu od 1991. do 1995. u direktnim vojnim akcijama ubijeno ili nestalo 5209 građana Prijedora, od toga 4093 Bošnjaka, 898 Srba te 182 Hrvata.
Haški tribunal je proveo najobimniju istragu po pitanju dešavanja za vrijeme proteklog rata u Prijedoru. Donesene su brojne presude licima odgovornim za progone i zločine protiv čovječnosti u ovoj opštini.
Spomenimo samo “najpoznatije slučajeve”: Miroslav Kvočka
osuđen je na sedam godina zatvora zbog zločina počinjenih u logoru
Omarska kod Prijedora. Od 2005. godine, Kvočka se nalazi na slobodi. Željko Mejakić nalazi se na izdržavanju zatvorske kazne u Kazneno-popravnom zavodu u Foči zbog ratnih zločina počinjenih u pomenutom logoru. Darko Mrđa
priznao je 2003.godine krivicu za ubistva civila (od kojih su svi sa
teritorije opštine Prijedor) na Korićanskim stijenama, te je osuđen od
strane Haškog tribunala na 17 godina. Najveću kaznu dobio je bivši
predsjednik opštine i kriznog štaba Prijedora Milomir Stakić,
u trajanju od četrdeset godina, zbog zločina progona, istrebljenja,
ubistva i deportacije prijedorskih nesrba, počinjenih od aprila do
septembra 1992. godine.