Bez sumnje, Dara je bila naš horski, muzički globtroter koji je sa svojom grlenom posadom „oplovio“ čitav svijet i to je zaista za svaki respekt, ne samo na Balkanu nego i u evropskim i svjetskim okvirima. Zbog uvijek teško namaknutih troškova putovanja, najčešće je broj grlenih „razbojnika“ koji je krstario svijetom brojao četrdesetak članova, pa je ona u našem magnovenju bila taj pravi, poštovani harambaša Ali – Dara.
……………………………….
Stajala je tamo u centru polukruga svedeno vrteći glavom lijevo-desno, koordinirajući i stišavajući naše zahuktale glasove. Kao djevojčica se igrala sa tim oblakom glasova, melodija i emocija, oblikujući ih prema potrebi kompozicije, instiktivnom osjećaju i ogromnom profesionalnom iskustvu. Mi smo bili šarena, fabrička pakovanja plastelina koje je ona tako mekano, divno i nesebično oblikovala stvarajući najraznovrsnije i najuzvišenije horske muzičke izraze. Bila je to prava simfonija i harmonija. Nas desetine, kao omađijani i filigranski precizno vođeni samo njenim pogledom i gestikulacijom.
Prilikom jednog horskog gostovanja u Budimpešti održali smo manji koncert i u Sent Andreji. To mjesto, svojevrsna srpska Sjevernjača, bilo je tako nabijeno nekom nama neznanom, skrivenom, ali jakom emocijom. Malo ljudi, po koji Srbin iz druge ili treće generacije sa slabim ili nikakvim srpskim jezikom, zatim duboko utisnute u podsvjest pročitane knjige o Seobi Čarnojevića i još jedna srpska bremenita istorijska epizoda, bili su arhetipsko-nesvjesni okvir u kom smo se vjerovatno kretali. Na sam koncert u malu srpsku pravoslavnu crkvu smo stigli na vrijeme. Bilo je nestvarno hladno, tako da se dah iz usta ledio. Upjevali smo se i čekali malobrojnu publiku, duvajući u smrznute prste. Na kraju, događaju je prišlo šest, uglavnom sredovečnih i starih ljudi. Na repertoaru je bio pravoslavni, duhovni program. U jednom trenutku izvođenja svi horski glasovi su se stopili u jedinstven luk, a zvuk je bio toliko tih, jezgrovit da je gotovo laserski sjekao zidove crkve. Začuli smo tada tih, ali odsječan Darin glas – dajte mi maramicu, maramicu-. Trenutak nije stajao, tonovi su se slagali, njena ekspresija se nije promijenila. Utiskivala se u to dirigovanje kao da želi da uzletimo zajedno s tom sakralnom građevinom. Jedino su njene samovoljne suze polako kapale niz lice. Sve ostalo je izgledalo sasvim normalno, što reče Muta Nikolić. Okrenuvši se bočno, vidio sam oblake izmaglice koji izlaze iz usta četrdesetak pjevača, skoncentrisanih i odlučnih kao snop reflektora. U nekoj istorijskoj simbolici, nastupali smo u stvari za 6 hiljada ili šesto hiljada duša, a ne za šest koliko ih je stvarno tamo bilo. Dara je to osjećala i to je bila jedna od njenih vrhunskih kvaliteta. Pjevali smo kao da nam je to poslednji koncert na Zemlji.
Samo za mog kratkog trajanja u horu, bili smo i jedini pravoslavni hor koji je nastupao u Rimu u sklopu proslave 2.000 godina Hrišćanstva. Zatim 2001. godine slijedi nastup u možda najpoznatijoj muzičkoj sali na svetu – bečkom Muzikferajnu. Taj prostor svakog prvog januara u direktnom prenosu Novogodišnjeg koncerta gledaju milioni, a možda čak i milijarda ljudi. Prepričavaju se i višemjesečne turneje Krsmanca po USA-a tokom 70-tih godina prošlog vijeka, kao i nevjerovatna putovanja njenog ženskog hora Kolegium-a do Meksika, Mongolije, Indije, itd.
……………………….
Naša Dara je bila stroga i ugavnom pravedna. Neki mladi ljudi koji nisu ušli u njene horove su možda osjećali gorčinu ili nezadovoljstvo nepravdom načinjenom takvim izborom, ali mislim da ona nikad nije bila sa namjerom. Većina nas je tek kasnije kroz surovi život osjetila prave srazmjere nepravde. U kasnijoj fazi života i rada, vjerujem kao i većina ljudi, Dara je znala da bude konformista i ide na sigurno, pa su neka mjesta u horu zauzimali „provjereni pjevački kadrovi“ umjesto nekih mladih, još nebrušenih nada. Nekada jednostavno nije željela da eksperimentiše ili je pak procijenila da nema dovoljno vremena i energije za novo obučavanje, pa se oslanjala na dokazane snage.
Neki su joj znali zamjerati da nije učinila previše da izbrusi svog nasljednika na mjestu vodećih dirigenata svojim horovima i tu možda ima pomalo istine, ali što se inspiracije i koncentričnih krugova uticaja tiče, znam da je na srpskim prostorima preko Drine imala barem dva dobra primjera mentorstva koji su snažno ostavili tragove na kvalitet i dostignuća horskog pjevanja. Tu pre svega mislim na banjalučko Jedinstvo i bijeljinski hor Srbadija.
Darina radna etika i fanatična posvećenost je nešto što je utkano u sve nas, bivše pjevače njenih horova. Nema šanse da nisi pokupio nešto od toga ako si bio tamo. Ličnim primjerom je pokazivala da su rad, vježba, učenje i trud neprekidni proces u kom nije štedjela sebe, a ni nas. Uz određenu dozu talenta, rezultati su zaista bili fantastični – vrhunska horska dostignuća i izvedbe, pomjereni pragovi umjetničkih očekivanja.
Kroz dokolicu i druženje, dugim vožnjama autobusima na turnejama, često smo je znali pitati da li je ona crnogorka, unaprijed znajući njen britki odgovor da je ona ponosna Bokeljka iz brda blizu mjesta gdje pristaje trajekt u Boki Kotorskoj, tačnije Kamenarima. Nekada je znala i da priča anegdote iz svog siromašnog djetinjstva, a mi smo onda preradili pa složno pjevali stihove pjesme:
„čika Bane pitaj Daru,
da li pamti ljubav staru“.
Kao djevojka, Dara je na Fakultetu Muzičke Akademije u Beogrdu svirala klavir, učila dirigovanje, poslije bila solista u Folklornom ansamblu „Krsmanca“, a zatim dugogodišnji dirigent u „Krsmancu“ i ženskom horu „Collegium Musicum“ (kog smo mi mangupi iz mješovitog hora od milja zvali „Kolgerlium“), te Dekan FMU, pa onda i Rektor Univerziteta umjetnosti, te Profesor Emeritus (uvijek sam se pitao šta to znači, ali „progluglajte“ sami 🙂 ) Prostim riječima, naša Darinka je bila prava super – žena i učinila je za rodnu ravnopravnost na Balkanu više nego stotine NVO koje se pomalo uzaludno i rekao bih salonski bave tom temom. Kod Dare je pjevač bio pjevač, dobar ili loš. Nije nas dijelila na muške i ženske, pri tom sa svakom ovom grupom ostvarujući poseban i direktan kontakt. Muškiće je uvijek gledala kao nekoga ko treba da bude čvrst, oslonac, staložen i snažan, bez mnogo prenemaganja. Budila je onu čvrstu, pravu muževnost i muškost u nama. Sa djevojkama je ostvarivala solidarne odnose gdje žena istinski razumije i podržava ženu, bez previše pričanja i naglabanja. Bile su tu jedna za drugu, kao podrška i ljubav, kada naiđu te neke prve ozbiljnije mladalačke i životne nevolje.
Slično tome, u horu je bilo i gejeva, biseksualaca koje smo sasvim normalno i opušteno prihvatali. Naravno, Dara je svojim strogim okom kumovala ovakvoj otvorenoj atmosferi i toleranciji. Baš kako bi trebalo da bude u svim porama društva, a znamo da nije. Možda da pitamo sadašnju premijerku Srbije?
Dara je neumorno i nesebično sijala zrnca radosti po generacijama mladih ljudi, najčešće studenata. Nema šoldi koje to mogu to zadovoljstvo da plate. Sumiranje rezultata njenog cjelokupnog opusa i rada ostavljam drugima, ali promocija jugoslovenske, pa srpske kulture, zatim domaćih autora i pravoslavne duhovne muzike koju je neumorno činila, zaslužuju nepodeljenu pažnju i počasti.
Na tim tragovima, grupa njenih bivših pjevača je ovih dana na godišnjicu Darine smrti u obilasku svetih mjesta na Kosovu i Metohiji. U ime svih nas, rasutih „gore od Aljaske do Australije, zapalite na svetom mjestu svijeću sjećanja za našeg maestra.
………………………………………….
Dara je voljela da izađe na bis, okrenula bi nam se i diskretno rekla – osmjeh, djeco, osmjeh.
Tako je i pamtimo, slaveći život i sve dobro što je donijela našem napaćenom društvu.
Svi smo mi njena djeca, kako je to voljela da kaže, a vjerujem da njena djeca pamte, sjećaju se i poštuju. Bila je privilegija i čast biti dio tog nevjerovatnog, rekao bih filmski režiranog umjetničkog i životnog puta.
Hvala Daro ..