Već pet dana razmišljam da li bih trebao išta reći o malom Mahiru i
njegovom slučaju, budući da sam bivši učenik škole koja se nalazi u
okviru iste institucije (“Bosna Sema”) kao i Mahirova Internacionalna
škola Sarajevo. Međutim, potaknut današnjim Lovrenovićevim intervjuom za
Source, odlučio sam da kažem nešto o svom iskustvu, makar na Facebooku,
pritom uzevši u obzir da je moja moralna obaveza preča od bilo kakve
pogrešne interpretacije moje motivacije u ovom slučaju. Jednostavno,
moram pričati o ovome, radi razjašnjenja nekih nepoznanica, radi onih
koji bi se mogli naći u sličnoj situaciji – ali prije svega, radi
budućih generacija, jer ne želim da me jednog dana neko od njih pita
zašto nisam ništa rekao kada sam imao priliku.
Tadašnji
Tursko-Bosanski Sarajevo koledž, današnji Sarajevo Koledž, pohađao sam
od 1999. do 2003. (sa izuzetkom školske 2001./'02. kada sam godinu dana
proveo u Albuquerque Academy u Americi, kao učenik na razmjeni).
Maltretiranje je počelo od početka, razlozi, koliko god idiotski
izgledali, očiti, a motivisani isključivo interpretacijom mog “etničkog
porijekla”. Kada bih sastavljao spisak samo verbalnih uvreda na moj
račun, pisao bih do sutra. Prijećeno mi je nožem na času, zapljuvavani
su mi lični predmeti, jednom sam udaren ljestvama za dupli krevet dok
sam bio u neslavnom internatu te škole. Najindikativnije, ipak, bilo je
igranje igre zvane “traženje ratnog zločinca” – jedan vid žmire gdje sam
ja bio gonjena životinja… A jednom su moji “drugari” odlučili da me
“osunete”, što ipak nije prešlo apsolutnu granicu ljudskog kao u
Mahirovom slučaju (o čemu ću malo kasnije). I nikada niko nije
odgovarao, niti dobio smanjeno vladanje, za bilo šta od ovoga. Par
opomena, par razgovora sa roditeljima je bilo sve što je škola ikada
poduzela.
Maltretiranje je dolazilo i od nastavnika (mada su to
već izolirani slučajevi, i nastavni kadar je bio većinom pristojan).
Primjera radi, nastavnica bosanskog me je jednom prozvala da bi mi rekla
kako je čitala istraživanje po kojem se ljudima koji jedu svinjetinu
inteligencija postepeno smanjuje. Da je dalje podgrijala maltretiranje
za koje je znala da se dešava, očito jeste. Iz kojih razloga, ne znam.
Možda joj je bilo smiješno. Meni nije.
Problem, je, međutim, u
samom obrazovnom modelu i sistemu ove i sličnih škola: prvi dio problema
je taj da su učenici fizički odvojeni od suprotnog spola – a sasvim je
jasno da je strpati dvjesto seksualno frustriranih tinejdžera u isti
prostor bez komunikacije sa suprotnim spolom užasno loša ideja. Drugi
problem je kulturološke prirode, gdje je osoblje koje je došlo iz
turskog obrazovnog sistema bilo nepripremljeno na naše društvo i naše
običaje. Primjera radi, kada je moja mama otišla na sastanak radi
gorenavedenog prijećenja nožem, direktor škole je plakao… Ali nije
ništa uradio. Treći razlog je nedostatak sadržaja: djeca koja su u
internatu, pogotovo iz udaljenijih krajeva, osuđena su da skoro čitavo
polugodište provedu u školi, u kojem im se od sadržaja nudi relativno
mali broj stvari: igranje stonog tenisa, CounterStrikea u kompjuterskoj
sobi, i grand prix: naručivanje pizze subotom. Postoje i neki klubovi i
sekcije, ali ako je to na nivou na kojem je bilo tad kada sam ja pohađao
ovu školu, to je slabog uticaja na učenike. Neintegrisani, bez posebne
pedagoške pažnje i bez roditeljskog nadzora, očito je da su učenici u
izuzetno frustrirajućoj situaciji. Četvrti i glavni problem je problem
činjenice da je “Bosna Sema” biznis, gdje novac često zna biti prioritet
u odnosu na druge stvari. I tu imam par primjera, ali ne bih odvlačio
pažnju od prave priče – vršnjačkog maltretiranja – tako da bih o tome
neki drugi put. Samo ću reći da bi u mom slučaju, isključivanje 5-6
učenika iz škole značilo gubitak 5-6 školarina, dok sam ja kao pojedinac
mnogo manji gubitak, i da je kapitalističkom logikom očito zašto nikada
nisu ništa poduzeli u mom slučaju.
Ništa od ovoga nije izgovor,
ali mislim da je dobar uvid u mentalitet škole, koja se sada, baš kao i
tada, nalazi u situaciji da mora da odabere između profita i ispravnih
odluka, i gdje je očito da su ponovo odlučili da zaštite vlastite
interese. Pritom, bitno je reći da smatram da činjenica da je škola iz
Turske nema nikakve veze sa njihovim odnosom prema Mahirovoj priči, jer
bi se isto ovo desilo da su vlasnici Amerikanci, Francuzi, Kinezi…
Na kraju bi bilo dobro reći nešto i o načinu na koji se izlazi na kraj
sa maltretiranjem: glupi savjeti tipa “razbij mu nos pa će prestati” ne
pomažu, pogotovo ako se suočavate sa većim brojem pojedinaca. Prva i
jedina stvar koja je meni pomogla je da sam imao sreće i odmah shvatio
da nisam kriv za ono što mi se dešava – što zvuči potpuno logično kada
ste odrasla osoba, ali kada vam je 14-15 godina, i tek se razvijate kao
ličnost, uz svu osjetljivost tih godina, jednostavno nije nešto što ćete
tek tako zaključiti… Prošao sam fazu krivljenja sebe, svog izgleda,
svog imena, svog karaktera, i imao sam nevjerovatnu sreću da sam je
prošao brzo, prije nego što je ostavila trajne posljedice. Druga stvar
je da pričate o onome što vam se dešava i tražite podršku. Ja sam je
imao. Ali sam prvo morao prebroditi užasan osjećaj straha i stida radi
onoga što mi se dešavalo – što je rjeđi slučaj sa povučenijom djecom,
ili onom koja su izložena seksualnom nasilju. Treća stvar je da ne
dozvolite nasilnicima da vide da su vas uspjeli povrijediti, i to je
puno, puno teže. Bilo je dana, pa i sedmica, kada sam izbjegavao ići u
školu. Trebalo je održati tu iluziju nepovrijeđenosti. Kada nemate
podršku sistema oko vas, jedino čemu se možete nadati je da će vašim
tlačiteljima dosaditi kada vide da vas to ne dotiče.
A dotiče
vas, itekako. Mjesec dana pred kraj 4. razreda sam se strašno razbolio,
gdje se sumnjalo na trovanje krvi; moja pretpostavka je da je sve bilo
psihosomatski, od prikupljenog stresa. Na odbranu maturskog rada sam
došao toliko mršav i slab, da sam se jedva popeo na drugi sprat.
Ipak, sva rješenja i načini borbe padaju u vodu onog trenutka kada se
pređe granica ljudskosti koju sam spomenuo ranije. Nakon toga
jednostavno nema povratka na normalno, što se jasno vidi iz Mahirovog
slučaja. Degutantnost i surovost koja je tek izašla na vidjelo u meni
izaziva bijes, mučninu, i žal što nismo ranije počeli pričati o ovim
stvarima. Čitav dan čitam statuse svojih Facebook prijatelja o vlastitim
iskustvima. Još mi je više mučno što su mnogi meni dragi ljudi
prolazili kroz slične stvari. Ali mi je drago što pričamo.
Za
Mahira je kasno, nažalost, i ne mogu vam opisati koliko me to čini
tužnim i razočaranim. Za neke druge možda nije. Trebamo pričati o ovome,
hrabro i bez stida. I tek onda možemo reći da smo nešto pokušali. Jer
nije normalno. I ne smije nikada više biti.
Sa FB profila autora